OGRLICA
Nižu se radoznalo,
pa stidljivo,
pa plašljivo
godina za godinom.
Bez osvrtanja!
Onda,
u jednom trenu
uzlete sjećanja
kao leptiri.
Oboje baštu prošlosti,
pa nestanu.
Nižu se brzo,
pa prebrzo
mjeseci i godine
leteći ka vječnosti
PLES
Nedeljno popodne,
umotano osmijehom
šapuće obećanja
kroz pukotine straha.
Držim se za ruke,
žmurim i čekam znak.
Melodija izvire
i spušta u stopala
za prvi korak.
Ostale ne brojim.
Radosno se njišem
zahvalna što izmamim
djevojčicu iz tame
nudeći joj svjetlost.
Zagrljaj prepoznavanja.
Autor: Gordana Tešanović