Čovjek u politiku ulazi zarad uticaja i moći. Svi drugi motivi daleko su iza ova dva najdominantnija, te svako ko kaže nešto drugo laže sebe, vas ili ne zna šta je politika i koji je njen osnovni cilj. Uticaj se sprovodi na različite načine navođen različitim kormilima. Motivi i ciljevi mnogobrojni su, a jedni od najčešćih su novac i istorija. Vršenje uticaja nije isključivo privilegija političara, ali je njihova dužnost da se bave i tuđim uticajem, te zaštite društvo od malignih pojava, kojih smo sve češće svjedoci. Širenje, kao i upravljanje uticajem takođe je jedna vrsta moći, baš kao što je i moć jedna vrsta uticaja. Njih dvije se prepliću, nekada vole, a nekada ratuju. Moć podrazumijeva i voli silu, voli “svepravo”, voli komandu, red i upravljanje. Sam koncept države veoma teško ili nikako ne bi funkcionisao bez nečije moći, a o tome u čijim rukama će biti moć odlučuje glasač. Bar je tako u demokratskim društvima, kakvo je i naše.
Sa druge strane, svaki potencijalni vršitelj uticaja ili moćnik, smatra da su njegove ideje, vrijednosti, viđenje društva, reda i pravde baš ono što društvu treba i u nekom trenutku on kao takav mora se odlučiti kako da “zavede” glasače. Zavođenje ima dvojako značenje, a u stvari i političko i romantično zavođenje počivaju na pažljivo oblikovanoj projekciji stvarnosti. Neko bi rekao na obmani.
E sad, mora li tako? Ne mora. Ni sa ženom ni sa glasačem. Kao što se djevojci može reći istina o sebi, ambicije prema njoj i vizija zajedničke budućnosti tako se može komunicirati i sa glasačem. Niti je on najljepši i najpametniji, niti sam ja rješenje za sve njegove probleme, ali zajednički, jednoga dana, možemo stvoriti ljepši svijet za našu djecu. Zvuči super, je li tako? Ali je daleko, a sto evra je već tu, u ruci. Ugovor za posao u pretrpanim državnim preduzećima već se potpisuje, iako je baš ta pretrpanost ono što nas sve zajedno guši…
Ali ko o tome može da misli i zašto?
Ako ne znate zašto, ovaj tekst nije za vas. Onda ste isti kao oni koji su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka uzimali stanove od prezaduženih preduzeća i išli na more od nezarađenih plata duboko vjerujući da je to život, a onda im je đavo kriv za devedesete. Kada je račun stigao na naplatu, svi su tražili krivca negdje drugo, jer kako oni mogu biti krivi kada su radili samo ono što svi drugi rade. Tako i ovce.
U nekom trenutku neminovno ćemo se sresti sa ljudima koji će kroz svoj politički angažman govoriti istinu. Laž je toliko očigledna i velika da i sami “mađioničari” žude za istinom. Šta god da bude istina će nas osloboditi. I devedesete su, samo ne u potpunosti. Glasač koji bira istinu, koji bira odgovornost, koji bira drugog ispored sebe, možda ne bira najlakši put, ali samo taj glasač glasa za zdravo društvo.
I da, taj glasač to ne bira iz inata, nego iz ljubavi. Inat je poguban koliko i laž, a pokajnici su veći od lažnih svetaca.
Autor: Mladen Tešanović