Mrak nije zid nego puls koji lupa na oči i uši i ne da da se misao smiri dok kultura diše kratko kao da negdje trči, a debela je raspala i na samrti.
Sve je brzo, prebrzo informacije skaču jedna preko druge i niko ne stiže da ih dodirne jer istina gori, a laž je prljava – ponižava.
Mediji trepere kao pokvarena svjetla koja ne “gase” mrak nego ga množe. Zbunjuju oči.
Neko govori, ali riječi se raspadaju u zraku prije nego što postanu značenje i sve izgleda kao da se stvarnost presvlači svake sekunde u novu verziju sebe, tako traljavo, lažljivo i kurvanjski.
Zatvoreni um nije zid nego vrtlog koji se vrti u krug i zove to sigurnost. Ponavljanje, laži ponavljanje, gluposti ponavljanje kao ritam koji ne prestaje i svi plešu u njemu glumeći da čuju muziku koje nema.
Ispod toga nešto pokušava da probije površinu, nešto što pita zašto, ali pitanje se gubi u buci koja je nešto između muka i laveža.
Kultura se smanjuje u simbole bez težine, riječi postaju refleksi, slike postaju navika i niko više ne zna da samostalno misli. Dugo ne zna, ko zna kada smo prestali.
Mrak imitira svjetlo koje je previše jako pa zaslijepi umjesto da pokaže. Sve je istovremeno i jasno i potpuno razbijeno
kao da se realnost desila u više slojeva. Kanalizacionih slojeva.
A negdje ispod tog šuma još postoji tiha mogućnost, pretiha da se čuje u sistemu koji se stalno dreči. Čekić je potreban, čekić da udari jako bez milosti i zagluši mrak. Da vrisne čistu misao, makar i pogrešnu, jer sloboda rijetko kada je pogrešna. Sloboda je Bog, nikada mrak.
Autor: Laki Džo