BEZLIČNA MASA! Baš ovim riječima je pošteni gospodin Vukanović nazvao Branka Blanušu. Čovjeka kojeg je svesrdno, nedvosmisleno, a u velikoj mjeri i histerično podržavao kao kandidata na Vanrednim izborima u Republici Srpskoj. Rezultat koju je dotični ostvario o njemu može reći sve osim da je “bez ličnosti”.
Ostvarivanje istorijskog rezultata (neki kažu pokradene pobjede), protiv mnogo jačeg protivnika, bez ikakve ranije prepoznatljivosti u visokoj politici i bez prave kampanje čine ga zaista jednim velikim iznenađenjem za sve nas koji se bavimo i pratimo politiku u Republici Srpskoj.
Sa druge strane, na istom tom političkom nebu Republike Srpske dešava se nešto veoma čudno. Gospodin Nebojša Vukanović, samozvani lider opozicije, jedini čisti, iskreni, časni i pošteni, nositelj prava da sudi svačijoj težini i vrijednosti, obrušio se na sve one koji su mu do juče bili saborci.
Posljednji ko se našao među njegovim žrtvama je gospodin Branko Blanuša, koji je ničim izazvano, postao nesposoban, kukavica i “bezlična masa”. Politika jeste opasna igra – zvjerinjak u kojem opstaju najljigaviji, najbeskrupulozniji i oni spremni da urade sve zarad svoga interesa, ali zašto se onda koriste riječi kao što su poštenje i čast. Zašto se one tako glasno izgovaraju, glasnije nego što ih je i sam Njegoš svojim perom okivao u nebeske vrline našeg naroda. Zato što ima ona dobra stara “ko o čemu…”.
Branko Blanuša svakako jeste jedna druga, atipična vrsta političara. Za nas Srbe to je nekako kilavo i sporo, ali takav je. To je njegov način, njegovo poštenje i njegova čast. Možda on nije dobar kandidat u ime opozicije, možda je energičnost gospodina Draška Stanivukovića ta koju narod vidi kao pobjedničku ili barem dovoljno jaku da se suprotstavi sili gospodina Milorada Dodika i njegovog SNSD-a.
Bilo kako bilo, jasno je da gospodin Vukanović neće stati i da je njegov cilj da napravi tri bloka u Republici Srpskoj, gdje bi samo on, gospodin Crnadak i dio SDS-a bili “istinska” opozicija, svi drugi “Milina i Vučićeva”, a vlast bi, kako smo i navikli, u tom slučaju ostala u rukama vladara.
Možda je tako i najbolje, dok god ne dođu neki koji su spremni da mijenjaju “restoranski meni”, a ne da se bore za komad prasetine na stolu.
Autor: Mladen Tešanović