Postoji opasna zabluda da je zvijer postala zvijer zato što je bila gladna, žedna, pijana ili drogirana. Kao da je zlo posljedica trenutka, a ne karaktera. Kao da je dovoljno pronaći uzrok pa će nestati i odgovornost. Ali glad ne stvara zvijer, baš kao ni jedna druga patnja, porok, nedostatak ili opijat. Oni samo skidaju maske.
Istina je složenija i teža, možda čak i mučnija. Zvijer je često duboko povrijeđeno biće i neko ko je kroz život skupljao poniženja, strahove, odbacivanja i nepravde. Ali ni rana sama po sebi ne stvara zvijer. Mnogi su ranjeni, pa nisu postali predatori. Mnogi su prošli pakao, pa nisu odlučili da ga stvaraju drugima.
Ono što zvijer razlikuje od čovjeka nije bol koju nosi, nego odnos prema toj boli. Čovjek iz svoje patnje pokušava izvući smisao, dok zvijer iz svoje patnje izvlači pravo da dalje povrjeđuje.
Zato je pogrešno misliti da je zvijer ono što jeste zbog životnih okolnosti. Okolnosti su možda oblikovale njene ožiljke, ali nisu stvorile njenu prirodu. One su samo dale opravdanje nečemu što je već raslo u dubokom mraku.
I zato, kada dođe trenutak izbora (između toga da svoju bol pretvori u praštanje ili u osvetu), čovjek i zvijer krenu različitim putevima. Jedan pokušava prekinuti lanac patnje, a drugi odlučuje da ga nastavi.
Tu prestaje priča o ranama, a počinje priča o karakteru. Tu se vidi ko je ko, ko je od čega i gdje je čije srce.
Autor: Mladen Tešanović