Ako će iko iz ove moje generacije postati istorija Banjaluke, a mnogi (svjesno ili nesvjesno) ka tome teže, to je onda akademska slikarka i profesorica Nina Babić. Nevjerovatan čovjek i umjetnik čiji kapacitet i kvalitet stvaranja nadilazi Banjaluku, Bosnu i Hercegovinu, nadilazi Balkan, a sav je u Balkanu i od Balkana. Nina je kao čovjek daleko ispred svoga vremena, a kao umjetnik ona je “svevremenska”, što valjda i jeste suština vrhunskog umjetničkog stvaralaštva.
A zašto ja sve ovo pišem?
Zato što sam juče u Nininom ateljeu po drugi put imao čast da gledam pripreme mladih talenata za prijemni na Akademiji umjetnosti. Nešto više od 20 mladih umjetnika i još toliko gostiju, među kojima sam bio i ja, uživali su u izboru radova, pripremi za predstavljanje istih i Nininom cjelodnevnom radu bez ikakve zadrške (mentorisanju). Prelijepo je vidjeti da se neko sa onoliko strasti, entuzijazma i ljubavi daje mladim ljudima, a još je ljepše koliko to ti mladi ljudi cijene. Svaki od njih bez ikakve sumnje zna ovo što sam napisao na samom početku teksta – za njih je to neupitno. I za mene je. Iz te emocije, znajući da ću pisati ovaj članak, ja upitah Ninu da li je ok da naslov bude “Banjalučka diva slikarstva”, na šta mi je ona rekla da ne želi takav naslov, jer tema događaja nije ona, nego ta omladina kojoj se ona nesebično daje.
I zato je naslov “Ninin svijet”, mogao sam još napisati “Ninin muzej ljepote” ili “Dan buđenja umjetnosti” – sve bi imalo smisla i svaki bi bio tačan. Ovaj članak moj je mali doprinos i podrška ženi čija su djela već danas naše nacionalno blago, a o njima već pišu i tek će pisati istoričari umjetnosti. Ljudi koji osjećaju odgovornima da zabilježe gdje nastaje ono najljepše. Banjaluke što se tiče ta lokacija je na 13. spratu, negdje iznad Trga Krajine.
Nina, hvala ti!
Autor: Mladen Tešanović