Banja Luka, Trg Krajine, Krivi sat, mjesto gdje se generacije Banjalučana sastaju, čekaju jedni druge i upoznaju prve ljubavi, stiču prijatelje ili samo čekaju da vrijeme prođe. I mnogo ga je prošlo.
Prije nekoliko dana prolazila sam pored njega (Krivog sata) kada sam na pločniku ugledala nacrtano srce. Davidovo srce. Vratila sam se osam godina unazad, u mart 2018. i dan kada je mladi Banjalučanin David Dragičević nestao. Izašao je u grad sa prijateljima, baš kao što su to činili hiljade mladih Banjalučana prije i poslije njega, ali kući se nije vratio. Dani koji su uslijedili bili su ispunjeni neizvjesnošću. Grad je čekao bilo kakvu pozitivnu informaciju. Međutim, umjesto odgovora, stigla je vijest da je njegovo tijelo pronađeno na ušću Crkvene u Vrbas.
Zvanično saopštenje policije uslijedilo je ubrzo. Rečeno je da je istraga pokazala kako je David učestvovao u tuči, pljački i da se potom utopio, bez elemenata koji bi ukazivali na ubistvo. I tada sve počinje. Umjesto smirivanja javnosti, uslijedila su nova pitanja. Njegovi roditelji odbacili su takvo objašnjenje i zatražili novu istragu. Nepovjerenje se širilo gradom gotovo neprimjetno, da bi ubrzo preraslo u ubunt, a iz bunta u pokret. Tako je nastala grupa „Pravda za Davida“.
Poslije Davidove sahrane Trg Krajine više nije bio samo gradski trg. Postao je mjesto okupljanja, tuge i otpora. Iz dana u dan pristizalo je sve više ljudi iz svih krajeva Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Okupljali su se mirno, tražeći odgovore. Nikada neću zaboraviti jednu sliku – hiljade ljudi stoje u gotovo potpunoj tišini, niko ne govori i čuje se samo glas Davidovog oca Davora Dragičevića, vođe i lidera koji je svoj bol pretočio u snagu i borbu za istinu o sudbini svoga sina.
Pred opšte izbore 2018. godine trg je bio ispunjen desetinama hiljada ljudi. U središtu mase stajali su Davidovi roditelji, Suzana i Davor, sa fotografijom svog sina. Oko njih cvijeće, svijeće i improvizovani memorijal. Svaki put kada bi bio uklonjen, ponovo bi se pojavio. Kao da je grad odbijao da zaboravi. Bilo je privođenja, saslušanja i političke rasprave. O slučaju se govorilo u medijima, u Narodnoj skupštini Republike Srpske, ali i daleko izvan granica Bosne i Hercegovine. I ništa. Ni danas ne znamo “Ko je ubio Davida?”.
Što je više vremena prolazilo, činilo se da je odgovora bilo sve manje.
Bila sam tada mlada, ali dovoljno odrasla da shvatim da se pred mojim očima događa nešto što prevazilazi bol jedne porodice, jedan policijski slučaj, jedan grad. Vjerovala sam da borba za istinu mora pronaći svoj put. I danas vjerujem, jer srce na pločniku nije ništa drugo nego podsjetnik da grad ima sjećanja koja ne blijede.
Autor: Yezza