Po prirodi, od malih nogu, veoma mi je razvijen takmičarski duh. U svemu se takmičim. Bilo da je riječ o broju pojedenih sarmi, basketu u gimnazijskoj sali, školskom ili poslovnom uspjehu, broju djevojaka, a danas broju djece, sekundama u plenku ili satima u kafani… ako je rezultat mjerljiv ja želim da ga uporedim i da pobijedim. Takav čovjek, sklon mjerenju i vaganju. A kad smo kod vaganja i tu sam vrlo “dominantan” sa svojih 115 kilograma na nepunih 185 centimetara visine. Nekada se treniralo, zvjerski i svakodnevno. Prije 16 godina na jednom treningu sam uradio 700 zgibova. Zvuči baš nerealno, pogotovo iz perspektive vepra koji ovo piše. Danas sport nije moja arena, a nije čak ni izgled. Sijeda brada i kosa odvlače me od mladosti možda i više nego godine, ali odgovara mi da ne budem mlad – zasad. Sviđa mi se ta uloga zrelog muškarca koji je napustio dječačku arenu, iako, moram priznati, ne bih se predao bez borbe u bilo kojoj disciplini (to će me koštati života). Ni ispijanje piva ili mog gemišta ne ide kao nekad dok se “gorilo” po banjalučkim klubovima. Nije se “izgorilo”, ali sam shvatio da je dan za druženje, a da se noću spava. I dobro, suma sumarum, sviđaju se meni te moje promjene. Ali ne dajte se zavarati, takmičenje nije prestalo.
Kada bih vam pokazao moj plan za 2026. godinu siguran sam da bi mnogi od vas pomislili da sam lud. Čak i oni koji me iskreno vole pitali bi se zašto ja to sebi radim? Sa čim se borim? Protiv koga? I ozbiljna su to pitanja na koja ni meni samom, u ogledalu, nije lako dati odgovor. Borba jeste moto takmičara, ali postoje neke sulude borbe i još bezumnije arene, a jedna od tih svakako je ona politička.
Zašto to kažem nakon što sam odlučio da uđem u politiku?
Baš zato što želim da budem čist i prema sebi i prema vama. I ne čist u kontekstu pošten, čestit, “bezgrešan” – to nikad. Ti takvi jedini su sa kojima ne sarađujem i kojih se bojim. Ljudožder mi je draži od puritanca. Ova čistota koju ću ja da ostavim u ovom članku odnosi se na istinu. Ako jedeš govna reci da ih jedeš, nemoj okolo govoriti da je čokoladni sladoled, saznaće se prije ili kasnije. A jedenje govana samo je jedna u nizu radnji kojom se mjeri kapacitet političara. Jedan čuveni banjalučki profesor, danas ministar i veoma uspješan privrednik, rekao je da je politika igra sabiranja (sakupljanja), a ne oduzimanja i to je jedna velika istina. Ta istina teška je iz jednog prostog razloga – sakupljanje je posao koji podrazumijeva svakodnevno provođenje vremena sa ljudima sa kojima osim politike nemate ništa zajedničko. Vas uvezuje jedino ideologija, a temelj te ideologije je želja da se dođe na vlast. Čak i najplemenitiji ideolog vrijedi samo onda kada dođe na vlast, jer samo tada može da realizuje svoje ideje. A da li može? Može u mjeri u kojoj mu dozvole koalicija i finansijeri. Dok sve ono što se kosi sa ambicijama različitih interesnih grupa gura se u stranu, ma koliko ideolog smatrao da je nužno. Nužno je ono što je sili nužno, a sila i Bog nisu u nekom odnosu. Mislim da sam razjasnio termin “fekalnog obročenja”.
E sad, ne brani ni meni niko da budem sila, ali zar se tako ne tone dublje u blato? Sila, moć i kontrola imaju magijsko dejstvo na čovjeka. Obožuju ga u njegovoj osionosti, nakaradi i izgubljenosti, a ta vrsta svetosti potpuno je suprotna onoj koja kaže da najveći treba da služi – pere noge. Velika sila u politici uglavnom dolazi kroz predaju dostojanstva ili revoluciju – često oboje, a jedina revolucija na koju bi čovjek trebalo da je spreman je ona u njemu. Revolucija protiv strasti koje tako suvereno vladaju čovjekom. I sam sam čovjek.
Jedna od tih strasti svakako je vlastoljublje – Srbi su joj skloni. Da mi njima pokažemo! U stvarnosti, još od Radovana Karadžića, niko ništa nije pokazao osim vlastitog kapaciteta ozvjerenosti. Moram to tako grubo reći jer ovaj narod nestaje: biološki, duhovno i kulturno. Da nema SPC duhovno bi nestao odavno, a onda bi nam bilo potpuno svejedno ko smo i šta smo. U tom našem nestajanju nestaje i Republika Srpska koja je zavjet veći od nas, a ostavljen nama na čuvanje.
Da li se išta može napraviti?
Ako može, može jedino kroz politiku. Dok ne uđeš u vodu ne možeš izvaditi davljenika, a isto tako velika je vjerovatnoća da te davljenik povuče na dno. Precijeniti sebe majka je svih promašaja, a ne preuzeti odgovornost kukavičluk i bijeg. Kompletno društvo u areni je bezumlja. Čiji je veći, skuplji, brži, čija je ljepša, ko ih ima više, ko može dalje i ko može duže, a po cijenu svega. I sam ću se mjeriti dok sam živ, ali od ove godine odlučio sam da to radim samo sa sobom i sa svojim ciljevima. Jedino ja znam gdje idem, koji je konačan cilj, te šta je to što će od mene stvoriti Mladena kojeg pravim 42 godine. Tuđa mjerila mogu samo da me skrenu sa puta, a više ni jedna pobjeda, ma koliko velika bila, ako nije na mome spisku želja, nije moja pobjeda. Puno i dugo sam se poklanjao Banjaluci na pogrešan način, tražeći mjesto za moje ime u najljepšim banjalučkim pričama. Sad sam odlučio da sam pišem priče pa ćemo vidjeti može li išta drugačije ili sam i ja samo jedan obmanuti dječak uhvaćen u zamku sile i moći u areni bezumlja.
Autor: Mladen Tešanović