BLOG

BANJOLUĆANIN MARKE MRNJAO

16.10.2026

Svako jutro u sedam i petnaest parkirao je službeni automobil ispred prve kafane. Radio je kao komercijalista za jedan podrum pića, zadužen za banjalučke lokale. Znao je ko prodaje najviše piva, kome kasni rata, ko naručuje na veresiju i koji gazda voli da mu se čovjek nasmiješi prije nego što mu ponudi novu gajbu.

Imao je troje djece, ženu i kredit. Imao je i plan.

Što više proda, više zaradi. Što više zaradi, više može da potroši na kokain. A što više šmrče, vjerovao je, duže može da ostane budan, nasmijan, brz i usredsređen. Kokain mu je postao poslovni partner. Jedini kojem je vjerovao da će ga održati na nogama.

Po banjalučkim lokalima ostavljao je utisak čovjeka koji sve drži pod kontrolom. Naručivao je ture, častio gazde, obećavao popuste i pamtio svačije ime. Između dvije isporuke pio je da se smiri, a između dva pića šmrkao da se ponovo pokrene. Dan mu je bio sastavljen od kratkih naleta samopouzdanja i dugih padova koje nije imao vremena da osjeti.

Novac je prolazio kroz njegove ruke kao voda. Dio za kuću, dio za rate, dio za djecu, a ostatak za još jedan dan u kojem će se osjećati nepobjedivo.

Kada bi naveče ušao u stan, žena ga je pitala gdje je bio, a djeca su tražila da se igra sa njima. Njihovi glasovi su ga nervirali. Njihove potrebe gušile. Nije mogao da podnese što ga neko čeka, što nekome nešto duguje, što ne može jednostavno sjesti u automobil i otići.

Mrzio ih je zbog onoga što mu sebično i mučki oduzimaju, jer ono što svaki “Banjalućanin marke mrnjao” treba je sloboda. Sloboda od odgovornosti, sloboda od normi, sloboda od “seoskog” života. Neki to zovu smrt – seljaci.

Autor: Marv Holidej