Proteklih mjeseci svjedoci smo ratnih dešavanja na Bliskom istoku – od rata u Pojasu Gaze i raketiranja Izraela od strane Irana, pa sve do aktuelne agresije Izraela i SAD na Iran. Majku mu, kad malo bolje razmislim, taj nesretni i čemerni Bliski istok je poprište rata i sukoba otkad ja znam za sebe. Kako se oslobodiše kolonijalnih vladara i nađoše naftu u pustinjama,
tamo nikada više nije bilo mira ni napretka, sa izuzetkom država koje su se Amerikancima uvukle toliko duboko u rektalni otvor da im ni pertle ne vire.
Izrael, Liban, Bejrut, Irak, Iran, Sirija, Egipat, Sudan, Jemen, Jordan – otkad formiraše vlade i kreiraše zastave, gotovo da su prvoga dana počeli da se hvataju za vratove i reže jedni na druge. Gotovo cijeli dvadeseti vijek, a evo sad i dvije i po decenije dvadeset i prvog – nema generacije na Bliskom istoku koja nije zapamtila rat, glad, bijedu i smrt. Većinom su to narodi slične kulture, jezika, običaja i vjere, ali su jedni drugima nanijeli toliko zla i patnje da mi sa Balkana naspram njih dođemo kao Hor bečkih dječaka.
Da sad ne idem nadugo i naširoko, jer ipak nisam pokojni Miroslav Lazanski, osvrnuću se na aktuelno dešavanje – rat i agresiju na Iran. Po čemu je našem narodu poznat Iran? Po islamskom režimu koji je revolucijom došao na vlast, po deceniji rata sa Irakom, po glavosječama koji su u redovima mudžahedina ratovali u sastavu Armije BiH, po šerijatskim zakonima gdje dobiješ batine na ulici od murije ako vrijeđaš moral slobodnijom odjećom, po tome da te za teži prekršaj mogu objesiti na dizalicu kao na Divljem zapadu, po Teheranu gdje nema svinjetine i slično.
Naravno, svemu tome treba dodati i međunarodne sankcije koje su na snazi još od islamske revolucije. Sve to stoji i u tome ima istine, ali Iran ima i drugu stranu o kojoj se kod nas malo zna i govori. Iran, odnosno Persija, imaju pismo, jezik i kulturu stare skoro šest milenijuma. Drugim riječima, oni su imali književnost, muziku i obrazovanje dok su Dalmatinci bili školjke, Purgeri ganjali toljagom medvjede po Krapini, a Bosanci čekali građevinsku dozvolu za piramide u Visokom. Čak se i Aleksandar Veliki – onaj za koga braća Makedonci tvrde da je, u stvari, iz okoline Đevđelije – iznenadio koliko je razvijena i napredna bila persijska kultura kada je trijumfalno ušao u Perzepolis. Nije poznato da li je od sreće zapjevao čoček i zaigrao oro. Gradovi stare Persije imali su vodovod, kanalizaciju i grijanje u vrijeme dok je Rim bio veličine zaseoka u Crnoj Gori.
Iranci nisu Arapi nego Persijanci i ne govore arapski nego farsi. To su potpuno drugačiji narodi, običaji i kultura. Za mnoge Persijance Arapi su „pustinjski psi“, otprilike kao što mi smatramo Cigane čergare, jer dok su Persijanci vijekovima razvijali medicinu, književnost i građevinu, ovi su istovremeno jahali kamile po pustinji i dudlali nargilu. Ako Persijancu kažeš da je Arap, to je kao da si mu opalio šamar – isto kao kad bi Japancu rekao da je Kinez. Iako je Islamska Republika, Iran je jedina velika država u kojoj većinu muslimana čine šiiti, a ne suniti. Suniti i šiiti se mrze gore nego pravoslavci i katolici. Srbin i Hrvat u tuđini jedan drugog nazivaju zemljakom, ali sunit i šiit često ne mogu očima da se gledaju gdje god bili, iako su iz iste zemlje i govore istim jezikom. Iranci Arape iz Kuvajta, UAE, Saudijske Arabije i ostalih zemalja u okruženju nazivaju „američkim muslimanima“. Baš se međusobno uvažavaju.
Inače, gore pomenute glavosječe koje su ratovale na strani mudžahedina u Bosni bili su sunitski muslimani kojih je procentualno vrlo malo u Iranu. Naravno, bilo je i solidne iranske pomoći „braći muslimanima“ u hrani, opremi i još ponečemu. Zbog svega navedenog srpski narod prema Iranu često osjeća određenu odbojnost i prezir. Trenutno se u medijima može vidjeti radost Iranaca širom svijeta, ali i u većim gradovima Irana, zbog napada SAD i Izraela na tu zemlju. Veliki broj ljudi podržava svrgavanje islamskog režima i povratak šaha i sekularnog uređenja države. Pošto poznajem nekoliko Iranaca koji
su Persijanci zoroastrijanci – sljedbenici stare religije Persije prije dolaska islama – oni su mi ispričali svoju verziju priče o represiji režima.
U Iranu danas živi oko 60% Persijanaca, oko 24% Azera i oko 2% Arapa, dok ostatak stanovništva čine manje etničke grupe. Okosnicu vladajućeg režima čine mule i vrhovni vođa, ajatolah – koji su često azerskog porijekla. Azeri imaju značajan uticaj u iranskoj političkoj i vjerskoj eliti, iako ne čine većinu stanovništva. Kroz istoriju su često bili veoma prisutni u vrhu države i klera. I sam vrhovni vođa Ali Hamnei je Azer. Drugim riječima, iako su formalno manjina, u velikoj mjeri drže poluge vlasti režima.
Nedugo prije aktuelne agresije u Iranu su izbili masovni protesti protiv islamskog režima u kojima su učestvovale desetine hiljada demonstranata. Režim ih je uz pomoć Revolucionarne garde brutalno ugušio. Prema riječima pojedinih Iranaca, u tom krvavom obračunu režim je za dva mjeseca ubio desetine hiljada ljudi, iako tačan broj nije moguće potvrditi. Govorilo se i o upadima pripadnika Revolucionarne garde u bolnice i hitne službe, gdje su po kratkom postupku likvidirali povrijeđene demonstrante. U Iranu vlada potpuni blackout interneta i društvenih mreža, pa mnoge od tih priča teško izlaze na vidjelo. Režim u svojim represijama ne štedi ni žene ni djecu. Procjenjuje se da u emigraciji živi oko osam miliona Iranaca koji su napustili zemlju zbog represije i koji podržavaju svrgavanje režima. Narodu je, jednostavno, preko glave vjerskog fanatizma i
nasilja koji traje decenijama.
Sa druge strane, vladajuća kasta živi po potpuno drugačijim pravilima. Strogi šerijatskinn propisi važe za običan narod, ali ne i za „zlatnu omladinu“ režima, koja živi u luksuzu i raskoši – kako u Iranu, tako i širom svijeta. Revolucija, kažu, jede svoju djecu, a ova iranska, po svemu sudeći, ima priličan apetit.
Bilo pravedno ili ne, iranski režim danas djeluje kao da je satjeran u ćošak i okružen sa svih strana. Mnogi analitičari smatraju da mu se bliže posljednji dani. Ali stara izreka kaže da je zvijer najopasnija kada je na umoru i da se najžešće brani kada je stjerana u ćošak. Iran ipak nije talibanska rulja u papučama sa puškama i bacačima, već visokotehnološki razvijena
država sa ozbiljnim vojnim potencijalom – što je Izrael već imao prilike da osjeti. Sukobi u Iranu možda ne bi mnogo zanimali Evropu da ta zemlja nema sposobnost da izazove ozbiljnu energetsku krizu. Raketni napadi na rafinerije i naftne terminale u regionu, kao i potencijalna blokada Hormuškog moreuza – kroz koji prolazi oko trećine svjetske trgovine naftom – mogli bi izazvati paničan rast cijena goriva i strah od nestašica.
Ja lično, a vjerujem da nisam jedini, ne bih volio da litar benzina dođe na cijenu litra ekstra djevičanskog maslinovog ulja sa Hvara. To bi ionako visoku inflaciju učinilo potpuno nesnošljivom za većinu stanovnika naše zemlje. Možda ne moramo svaki dan voziti automobile, ali hranu koja zavisi od cijene transporta moramo jesti svaki dan.
Iskreno se nadam da će u nečijim glavama ipak prevladati zdrav razum i da će se ovaj rat što prije završiti – na radost mnogih, a posebno napaćenih stanovnika Bliskog istoka. Veliki Lav Nikolajevič Tolstoj jednom je mudro rekao da nijedan rat nije pravedan ako je zbog njega pala makar i jedna dječija suza, te da se zadovoljstva bogataša često grade na suzama
siromaha.
Autor: Velimir Cinik