Sa devetnaest godina čovjek bi trebalo da vjeruje da je pred njim čitav jedan svijet. Da su mogućnosti bezbrojne, da ljubav tek dolazi i da se život može graditi polako, bez žurbe i straha. Ona, međutim, već razmišlja o stvarima o kojima njeni vršnjaci rijetko govore ozbiljno. Ne sanja o skupim putovanjima, vikendima po klubovima i fotografijama kojima će dokazivati da živi punim plućima. Ona želi porodicu.
Želi da pronađe čovjeka s kojim će se buditi, dijeliti svakodnevicu, rađati djecu i stvarati dom. Želi da kuva ručak dok se djeca igraju, da dočeka muža s posla i da zna da se naveče svi vraćaju na isto mjesto. Ne zamišlja savršen život, nego običan život u kojem postoji dovoljno ljubavi, poštovanja i sigurnosti da čovjek ima razlog da se svakog jutra ponovo trudi.
Ali Banjaluka joj nudi drugačiju sliku.
Izlasci, pijanstva, neobavezne veze, razvedeni muškarci koji još pokušavaju dokazati da su mladi i oni koji porodicu žele samo dok ona ne zahtijeva odricanje. U razgovorima se svi pozivaju na slobodu, a malo ko govori o odgovornosti. Mnogi bi željeli ženu koja će ih čekati kod kuće, ali ne i život zbog kojeg bi valjalo požuriti kući.
Njoj govore da ima vremena, da je mlada i da treba da uživa. Kao da je unaprijed određeno šta uživanje znači.
Ona i njoj slične postale su simbol svijeta koji nestaje našim izborom, našom odlukam, a bez kojeg ćemo i mi nestati. Ali nikome više nije važno. “Teške teme” su “aut”, a “votka i džin, to je sada in” i naravno kokain.
“Djevojčica je promašila deceniju, ma šta deceniju, vijek!” – Banjolućanin marke Mrnjao.
Autor: Marv Holidej

