Već sam ranije u svojim nostalgičnim i kritičkim tekstovima pisao o masovnom studiranju iz dosade.
Na fakultete se upisivalo i kuso i repato samo da bi se bilo kakva diploma imala. Što bi se reklo,
studirali su besplatno, ali džabe. Doduše, akademskim uhljebima je bilo kao u raju jer su imali
nepresušan izvor zarade na literaturi i žrtvama za mrcvarenje. E sada je takav komoditet i jebiguzluk
na čekove bez pokrića došao na naplatu jer stara izreka kaže da možeš koliko hoćeš, ali ne i dokle
hoćeš…
U naše vrijeme upis na fakultet predstavljao je gotovo podrazumijevan korak nakon završene srednje
škole. Danas se mnogi amfiteatri u našoj jedinoj suočavaju sa sve manjim brojem studenata, dok
statistika pokazuje da visoko obrazovanje prolazi kroz jednu od najvećih promjena od završetka rata.
Na gore, naravno.
Kako pedantno bilježi (heh!) Republički zavod za statistiku, u akademskoj 2011/2012. godini na
visokoškolskim ustanovama je na stanju bilo 46.574 studenata. E sad, u akademskoj 2025/2026. taj
broj je sletio na cifru od 23.878 studenata! Drugim riječima, za 14 godina pad od gotovo 49 odsto!
Da malo karikiram: u navedenom periodu je iz sistema visokog obrazovanja „isparilo bez traga“
gotovo 23.000 studenata! E ako ovo nije akademsko desetkovanje populacije, ja onda ne znam šta
je…
Ovaj akademski pomor nije rezultat slučajnosti. Za njega postoje tri osnovna razloga.
Prvi i vjerovatno najvažniji razlog jeste demografija. Republika Srpska već godinama bilježi smanjenje
broja djece i mladih. Manje učenika u osnovnim i srednjim školama automatski znači i manje
potencijalnih studenata nekoliko godina kasnije.
Drugi razlog je migracija stanovništva ili glasanje nogama. Sve veći broj mladih nakon srednje škole
odlazi na studije u zemlje EU i zapadne Evrope, dok dio njih zajedno sa porodicama napušta BiH prije
nego što uopšte dođu do brucoškog uzrasta. Realno, zašto bi neko gubio vrijeme i živce na diplomu
koja vrijedi samo do prvog graničnog prelaza? A i do prelaza je, tako reći, gotovo bezvrijedna… Već
sam pisao i zašto, da se ne ponavljam.
Treći razlog predstavlja promjena odnosa prema visokom obrazovanju. Nekada je diploma bila
gotovo sigurna ulaznica u Premijer ligu na tržištu rada. Danas je mladima napokon došlo iz guzice u
glavu i shvatili su da su vremena njihovih roditelja odavno otišla u istoriju. Danas je veći gospodin
keramičar i varioc nego pravnik ili ekonomista. Jebi ga, došlo je vrijeme kada konobar zarađuje
daleko više para od bankarskog službenika. U međuvremenu, pojedine studijske programe pogađa
pad interesovanja, posebno nastavničke smjerove i određene prirodne nauke, dok medicina i dalje
ostaje među najtraženijim oblastima. Niko više ne sanja da bude budžetlija. Nekad bilo, nema više.
Paradoksalno (kao i većina stvari kod nas), dok broj studenata pada, javni univerziteti i dalje planiraju
veliki broj upisnih mjesta. Prema podacima za akademsku 2026/2027. godinu predviđeno je više od
4.800 mjesta za brucoše na javnim univerzitetima u Republici Srpskoj. Šta drugo očekivati od fah
idiota nego da pumpaju cifre koje nemaju nikakvog efekta na krajnji rezultat. Ponašaju se kao tipične
balkanske gazdurine – kada nema dovoljno radne snage, a ima posla, ti lijepo diži norme i hvali se
uspješnim poslovanjem. Kad sve ode u helać, onda se češu po glavi i čude zašto…
Za poređenje, Slovenija posljednjih godina bilježi rast ukupnog broja studenata na državnom nivou.
U akademskoj 2024/2025. godini u Sloveniji je bilo više od 82.000 studenata, što je povećanje od
2,2% u odnosu na prethodnu godinu, a raste i udio stranih studenata. Šta će jedna čemerna Slovenija
u propaloj tvorevini pod nazivom Evropska unija… Moral nam je na visini, tonemo sve dublje – što bi
rekli u domaćem filmu „Dobrovoljci“. E pa mi idemo prema ambisu čvrsto grleći nakovanj.
Pad broja studenata nije samo problem univerziteta. On govori o demografskim kretanjima,
migracijama i ekonomskim očekivanjima mladih ljudi. Ove porazne statistike jasno kazuju da smo
odavno zapeli, da nas ni kran ne može iščupati. Mladi više ne žele da gube najbolje godine života na
mediokritete i fah idiote koji su odavno postali sami sebi svrha. Univerziteti su zapeli u prošlom
vijeku i tako su zapekli i zahrđali u svom ušuškanom kupljenom vremenu da ne pomažu više ni sve
količine WD-40 na svijetu…
Autor: Velimir Cinik