Ko je kriv, a ko nije, nije na meni da presuđujem niti da upirem prstom. Ipak, postoje dvije osobe koje se, po mom mišljenju, ali i mišljenju značajnog dijela javnosti, nalaze pri samom vrhu liste najomraženijih medijskih ličnosti u Srbiji – vlasnici Informera i Pink imperije.
Prvi je, čini se, jedna od najkontroverznijih medijskih ličnosti u Srbiji. Preko svog režimskog propagandnog glasila, u štampanom, digitalnom i televizijskom obliku, godinama je širio političku netrpeljivost, neprovjerene informacije, uvrede i sadržaje koji su ozbiljno narušavali osnovne standarde novinarstva. Prema pojedinim navodima, za svoju medijsku podršku vlasti dobijao je značajna finansijska sredstva, dok je istovremeno svojim sadržajima veličao političkog lidera i diskreditovao njegove neistomišljenike.
Posebno su ostali upamćeni njegovi javni istupi povodom tragedije u Novom Sadu, uključujući komentare na račun žrtava, vrijeđanje majke nastradalog djeteta i etiketiranje studenata kao ustaša. Takvi postupci predstavljaju ozbiljan moralni i profesionalni sunovrat. Čak bi i Gebels, kao istorijski simbol najmonstruoznije propagande, teško mogao poslužiti kao opravdanje za takav odnos prema ljudskoj tragediji.
Kada su se političke okolnosti promijenile i kada je izgubio dio ranije zaštite i podrške, suočio se s bijesom građana, javnim protestima i masovnom osudom na društvenim mrežama. Činjenica da je morao napustiti mjesto na kojem se nalazio uz pratnju obezbjeđenja dovoljno govori o stepenu nepovjerenja i ogorčenja koje je izazvao. Ipak, ni javna osuda ne smije prerasti u fizičko nasilje.
Danas se pojavljuju i organizovane grupe koje protestima pokušavaju da odbrane njegov medijski projekat. Zanimljivo je posmatrati kako se preko noći mijenjaju političke uloge, pa oni koji su donedavno podržavali obračun s neistomišljenicima sada govore o ugroženosti slobode medija.
Na drugom mjestu nalazi se vlasnik Pink imperije, medijski mogul koji je svoj poslovni i društveni uspon izgradio u turbulentnom periodu tranzicije devedesetih godina. Od nekadašnjeg urbanog muzičara postao je jedan od najuticajnijih ljudi medijske industrije u Srbiji, ali i simbol komercijalizacije medijskog prostora i njegovog udaljavanja od ozbiljnih kulturnih i obrazovnih sadržaja.
Zahvaljujući bliskosti s različitim političkim strukturama, izgradio je izuzetno snažnu medijsku poziciju. Posebno je sporna koncentracija medijskog uticaja, kao i odnos između privatnih televizijskih kanala i državne telekomunikacione infrastrukture. Kada se tome dodaju distribucioni kapaciteti i veliki broj kanala, postavlja se pitanje stvarne medijske pluralnosti i ravnopravnosti konkurencije.
Pošto je narodu, kako se često kaže, potrebno hljeba i igara, Pink je razvio čitav sistem zabavnih programa, rijaliti-sadržaja, muzičkih emisija i televizijskih kanala. Problem nije u tome što postoji komercijalna zabava, već u tome što takav model, zahvaljujući svojoj dominaciji, značajno utiče na oblikovanje ukusa, vrijednosti i javnog prostora.
Televizijska ponuda često se svodi na veliki broj kanala sa sličnim sadržajima, ponavljanjem starih filmova i serija i programima čiji je kvalitet teško dovesti u vezu s ambicijom ozbiljne medijske kuće. Sve to, međutim, prati veoma uspješan poslovni model: mali prihod po korisniku, pomnožen velikim brojem korisnika, može donijeti izuzetno značajnu zaradu.
Posebno je problematično kada se zabavni sadržaji koriste za neprekidnu promociju političke vlasti i njenih rezultata. Tada televizija prestaje biti samo komercijalni medij i postaje sredstvo političkog uticaja. Poređenja sa propagandnim modelima autoritarnih društava možda zvuče pretjerano, ali pitanje granice između informisanja, zabave i političke propagande sasvim je legitimno.
Dodatnu pažnju javnosti izazvali su i događaji povezani sa članovima porodice vlasnika ove medijske imperije, uključujući saobraćajnu nesreću u kojoj je stradala djevojčica. Način na koji je javnost doživjela postupanje institucija u tom slučaju otvorio je dodatna pitanja o jednakosti pred zakonom i mogućem uticaju društvenog položaja na pravosudni tretman pojedinaca.
Lijepo je, očigledno, biti blizak vlasti. Još je ljepše kada se poslovni interesi, medijska moć i politički uticaj međusobno podržavaju.
Da skratim priču: ni jedan ni drugi nisu iznad javne kritike, a posebno ne iznad odgovornosti za način na koji su koristili svoj medijski uticaj. Nije dovoljno da se danas pozivaju na slobodu medija, političke pritiske ili ugroženost poslovanja. Sloboda medija podrazumijeva i odgovornost za javnu riječ, poštovanje dostojanstva drugih ljudi i odsustvo političke propagande predstavljene kao novinarstvo.
Ako su godinama učestvovali u stvaranju atmosfere javnog linča, etiketiranja i diskreditacije, onda moraju prihvatiti da će se i sami naći pod lupom javnosti. Ne treba im katran i perje, već nešto mnogo ozbiljnije: javno suočavanje sa sopstvenim postupcima, profesionalna i institucionalna odgovornost i prestanak privilegovanog položaja u medijskom prostoru.
Jer sloboda medija ne znači slobodu od odgovornosti. A pad političkog pokrovitelja ne bi smio značiti samo promjenu strane, već i početak ozbiljnog suočavanja sa onim što je godinama rađeno.

