Odgovor Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske na Eleninu tužbu otvorio je više pitanja nego što je dao odgovora.
UKC u svom odgovoru navodi da je, na osnovu rendgenskog snimka, primijenjena adekvatna terapija. Međutim, od kada se medicinsko liječenje svodi isključivo na tumačenje rendgenskog snimka? Zar ljekar ne treba da pregleda pacijenta, vidi povredu, procijeni stanje tkiva i sagleda ono što mu je neposredno pred očima?
Posebno je sporno kako se može govoriti o adekvatnoj terapiji ako je postojala otvorena rana, vidljiva golim okom, a ustanova svoje postupanje opravdava pozivanjem na rendgenski snimak. Može li se gipsana imobilizacija smatrati adekvatnim rješenjem bez stručne procjene same rane i njenog stanja?
Da li se medicinski protokoli mijenjaju od slučaja do slučaja ili se naknadno prilagođavaju kako bi se opravdalo već učinjeno?
Ako je ovo zaista zvanični stav jedne od najvećih zdravstvenih ustanova u Republici Srpskoj, javnost ima pravo da se zapita ko je sastavljao ovakav odgovor i da li je iko pokušao sagledati cjelokupno stanje pacijenta.
Još veća kontradikcija nalazi se u dijelu koji se odnosi na amputaciju. UKC navodi da nisu željeli da rade amputaciju. Međutim, u Eleninom otpusnom pismu evidentiran je upravo prijedlog amputacije. Elena je taj prijedlog odbila i napustila UKC, nakon čega je liječenje nastavila u Beogradu.
Kako je moguće tvrditi da amputacija nije bila opcija kada je takav prijedlog zabilježen u medicinskoj dokumentaciji koju je izdala sama ustanova?
A sada dolazimo do možda najtežeg pitanja:
Šta bi se dogodilo da Elenu njen vjerenik nije izveo iz UKC-a i odveo u Beograd, tražeći mogućnost da joj se sačuva povrijeđeni dio tijela? Da li bi danas bila živa? Da li bi ostala bez prsta, ruke ili bi posljedice bile još tragičnije?
Na ova pitanja odgovor može dati samo ozbiljna medicinska ekspertiza, ali javnost ima pravo da ih postavi.
Njen vjerenik našao se pred odlukom koju niko ne bi smio da mora donijeti: ostati u ustanovi kojoj je povjerio život svoje voljene ili potražiti drugu mogućnost liječenja. Odlučio je da je odvede u Beograd.
Danas, dok se zvaničnim odgovorom UKC-a pokušava opravdati postupanje, ostaje činjenica da je Elena liječenje nastavila daleko od Banjaluke.
Ovdje više nije riječ samo o različitom tumačenju jedne medicinske intervencije. Riječ je o ljudskom zdravlju, dostojanstvu pacijenta i odgovornosti zdravstvene ustanove.
PACIJENT NIJE RENDGENSKI SNIMAK. OTVORENA RANA NIJE NEŠTO ŠTO SE MOŽE ZANEMARITI ZATO ŠTO SE NE VIDI NA SNIMKU. A MEDICINSKA ODGOVORNOST NE PRESTAJE ONOG TRENUTKA KADA SE NAPIŠE OTPUSNO PISMO.

Elena ne traži privilegije. Traži odgovore: šta je urađeno, zašto je urađeno i kako se današnje tvrdnje UKC-a uklapaju u medicinsku dokumentaciju koju je izdala sama ustanova.
Ako se na ozbiljnu tužbu pacijenta odgovara na ovakav način, javnost s pravom pita:
KO U OVOJ USTANOVI PREUZIMA ODGOVORNOST KADA ZVANIČNI ODGOVORI I MEDICINSKA DOKUMENTACIJA NE GOVORE ISTU PRIČU?
Javnost zaslužuje odgovore. Elena zaslužuje istinu. A nijedan pacijent ne bi smio da se pita da li će preživjeti liječenje u ustanovi kojoj je povjerio svoj život.
Autor: Fredi

