(Kapitalistički čovjek kroz prizmu Orvelove 1984.)
Čovjek nikada nije bio gladniji nego danas. Ne zato što nema šta da jede, nego zato što više ne zna kada je sit. Njegova glad odavno je prerasla potrebu za preživljavanjem. Postala je potreba za posjedovanjem, dokazivanjem i vladanjem. Što više ima, više želi. Što više stiče, sve je siromašniji u sposobnosti da bude zadovoljan.
U Orvelovoj “1984” vlast neprestano zahtijeva više moći, ne zato što joj nešto nedostaje, nego zato što je moć postala sama sebi svrha. Slično tome, kapitalistički čovjek gomila bogatstvo ne samo da bi zadovoljio potrebe nego i zato što ne može prihvatiti granicu vlastitih želja. Njegova glad nema cilj, jer bi ostvarenje cilja značilo kraj gladovanja.
U takvom svijetu novac prestaje biti sredstvo, a postaje mjerilo čovjekove vrijednosti. Uspjeh se mjeri onim što posjedujemo, a ne onim što jesmo. Svaka nova zarada donosi kratkotrajno zadovoljstvo, koje ubrzo ustupa mjesto novoj želji. Čovjek više ne upravlja svojim potrebama, nego one upravljaju njime.
Veliki Brat u “1984” želi potpunu kontrolu nad čovjekom. Savremeni potrošački poredak ne mora uvijek da je nameće silom. Dovoljno je da čovjeka uvjeri kako nikada nema dovoljno: novca, uspjeha, uticaja, priznanja. Tako sam postaje čuvar vlastitog zatvora, neprestano radeći za slobodu koju odlaže do sljedeće kupovine, zarade ili pobjede.
Najveća tragedija pohlepe jeste što ona ne poznaje trenutak sitosti. Gladnom čovjeku možeš dati hljeb. Nezasitom možeš dati čitav svijet, a on će poželjeti još jedan.
Možda je zato najveće siromaštvo savremenog čovjeka upravo njegova nesposobnost da bude sit. A najveća pobjeda sistema, to što ga je naučio da tu glad naziva uspjehom.
Autor: Fredi

