Period od 2001. do 2010. godine u Republici Srpskoj često se u narodu pamti kao vrijeme poslijeratne obnove i stabilizacije. Međutim, za mlade ljude to je bila decenija koju su „pojели skakavci“ – decenija visoke nezaposlenosti, produženog školovanja i odlaganja stvarnog ulaska u život. Nezvanične procjene i brojna lična zapažanja iz tog perioda ukazuju da je gotovo polovina mladih uzrasta od 19 do 30 godina bila bez stabilnog zaposlenja, a posljedice tog stanja osjećaju se i danas. Te generacije će, nažalost, u starosti pitati gdje su im u mladosti bili uplaćivani doprinosi za penziju.
Zvanične statistike tog vremena bile su fragmentarne, parcijalne i nekompetentne, pa često nisu odražavale stvarno stanje na terenu. Što bi se reklo – tačan zbir netačnih podataka. Ipak, svakodnevna realnost govorila je sama za sebe jednu tužnu istinu: posao se izuzetno teško nalazio, naročito bez političkih, porodičnih ili „ljubavnih“ veza. I kada je zaposlenje postojalo, često je bilo privremeno, slabo plaćeno ili u sivoj ekonomiji. Na svako oglašeno radno mjesto javljalo se po nekoliko stotina kandidata, tako da su gore pomenute opcije bile gotovo neizbježna nužnost.
U takvom haotičnom ambijentu veliki broj mladih ljudi birao je nastavak školovanja, ne toliko iz želje za znanjem i akademske ambicije, koliko iz potrebe da izbjegne stigmu nezaposlenog. Fakulteti su u tom periodu postali svojevrsni socijalni amortizer. Studiralo se dugo, često bez jasnog cilja, a prosječno trajanje studija nerijetko je prelazilo sedam ili osam godina. Formalno, studiji su trajali četiri ili pet godina, ali je stvarnost bila sasvim drugačija.
Moja lična zapažanja iz tog perioda potvrđuju ovu tezu. Sjećam se predavanja sa po 500 i više brucoša koji su stajali na ulazu u amfiteatar i po stepenicama, slušajući izlaganje profesora. Omladina je gledala samo da upiše „bilo šta“, samo da bi bila student i da ne odudara od tadašnjeg kalupa. Profesore je, naravno, „bolio ćošak“ za kvalitet nastave i preneseno znanje. Njima je odgovaralo sveukupno stanje jer su mogli da liječe vlastite frustracije na studentima i da glume polubogove po hodnicima fakulteta, prodajući studentima sopstvene udžbenike bez kojih se nije mogao dobiti potpis ni izaći na ispit. „Win-win“ situacija za „fah-idiote“, kojih tada nije manjkalo za katedrama. Ovo se uglavnom odnosilo na društvene i humanističke smjerove, dok su na tehničkim fakultetima uglavnom svi brucoši jedne generacije mogli stati u jednu „Toi-toi“ kabinu. Svijećom zadušnicom su ih tražili.
Studiranje je postalo „mainstream“, kreiralo je nekakav socijalni život i osjećaj smisla u društvu koje mladima nije nudilo realne profesionalne perspektive. Za mnoge je to bio način da se popuni vrijeme, a ne put ka karijeri i akademskoj tituli. Što bi se reklo, štampale su se diplome bez pokrića i dobila se hiperinflacija VSS kadra.
U visoko obrazovanje ulazili su i oni sa izraženim akademskim potencijalom, ali i oni koji su tamo definitivno zalutali. Problem, međutim, nije bio u pojedincima, već u sistemu koji nije nudio alternative. Zanatska i tehnička zanimanja bila su društveno potcijenjena, dok se fakultetska diploma nametala kao jedini prihvatljiv izbor. Deindustrijalizacija ovih prostora, zatiranje svakog oblika proizvodnje i uzdizanje u nebesa „white collar“ zanimanja (moderni naziv za „tašna-mašna“ branšu) u tranzicionom rasulu naišli su na plodno tlo. Svima su punili glavu da je budućnost u trgovini, bankama, kancelarijama i poslovnim sastancima, dok je proizvodnja i manuelni rad predstavljan kao „fuj-bljak“ relikt zaostalog i propalog socijalističkog sistema.
U to vrijeme roditelji su insistirali „da se upiše bilo šta i ima bilo kakva diploma“, jer si po njihovom shvatanju bez diplome bio niko i ništa, a slijedilo ti je kopanje kanala ili nešto slično. Da apsurd bude veći, baš te roditelje su othranile, skućile i podigle fabrike i proizvodni pogoni. Ali kako ljudima koji su glavom još u socijalizmu, a dupetom u neoliberalnom kapitalizmu objasniti da su SOUR-i i OOUR-i, sa godišnjim kvotama zapošljavanja VSS kadra, otišli u istoriju zajedno sa bivšom državom? Lakše je bilo naučiti konja leđno da pliva, čini mi se.
Rezultat je bio paradoksalan i apsurdan: društvo je proizvodilo „nestručne stručnjake“ bez dana prakse i neperspektivne kadrove koji nikome nisu trebali, dok stvarne potrebe tržišta rada nije mogao da objasni ni definiše ni uz pomoć zvanične ni alternativne nauke. Sistem je funkcionisao po postulatima Del Boja iz serije „Mućke“. Na biroima su završavale stotine ekonomista, pravnika, sociologa, filozofa, jezičara, poljoprivrednih i hemijskih inženjera, jer za njih u tolikim brojevima jednostavno nije bilo mjesta na neuređenom tržištu rada u struci za koju su se školovali.
Kako osnovna diploma nije donosila zaposlenje, mnogi su se odlučivali za postdiplomske studije, magisterije, a kasnije i doktorate. Često ne zbog istraživačke ambicije, već u nadi da će viša titula sama po sebi otvoriti vrata karijere. Pošto je obrazovanje bilo gotovo besplatno, studenti su često u nedogled produžavali studije, a samim tim i agoniju besmisla i dezorijentisanosti. Tako je nastajao sloj formalno visokoobrazovanih ljudi bez realne stručne dubine i bez tržišne potražnje – fenomen koji se često opisuje kao proizvodnja „nestručnih stručnjaka“, ili kako stari narod za takve osobe kaže – „duduci“.
Uz zastarjeli sistem visokog obrazovanja, preuzet iz prethodnog sistema, ide i fenomen poznat kao „vječiti studenti“. To su mahom bili mladi ljudi koji su se vodili principom da ne znaju šta će dalje u životu, pa su upisivali „bilo kakav“ studij kako bi mogli da parazitiraju, a ujedno i da udovolje okolini i roditeljima. Koristeći sve moguće pogodnosti, studirali su po desetak godina, upisujući pa napuštajući po dva ili tri različita studija, i često na kraju ne bi ni diplomirali. U gorem scenariju bi ipak nekako dobili diplomu i, uz pomoć već pomenutih veza, dobijali zaposlenje, dok su studenti koji su završili u roku gledali „odakle je vedro“.
Masovno školovanje bez jasnog plana i sa nedefinisanim tržištem rada dovelo je do hiperinflacije diploma. Fakultetsko obrazovanje izgubilo je signalnu vrijednost, a mladi ljudi su se suočili sa razočaranjem kada su shvatili da ni godine studiranja, ni dobre ocjene, ni akademske titule ne garantuju zaposlenje i karijeru u struci. Karijera se očekivala kao prirodan nastavak obrazovanja, gotovo kao nešto što „dolazi samo od sebe“, što je bio relikt prošlog sistema i minulih vremena. Kada se to, naravno, nije desilo i kada je realnost ljude „opalila po sred čela“, frustracija je postala opšte iskustvo jedne generacije.
Na kraju ove priče bitno je naglasiti da ova situacija nije bila rezultat lijenosti ili pogrešnih izbora mladih ljudi. Naprotiv, riječ je o racionalnom ponašanju u sistemu koji nije nudio realne alternative. Visoko obrazovanje je preuzelo ulogu zaklona od nezaposlenosti i njenog privremenog odlaganja, ali nije moglo zamijeniti funkcionalno tržište rada. Naši roditelji i učitelji su nas odgajali i vaspitavali za društvo koje više ne postoji.
Danas, sa ove vremenske distance, jasno je da je period od 2001. do 2010. godine bio decenija izgubljenih snova za veliki broj mladih u Republici Srpskoj. Decenija u kojoj se učilo, čekalo i nadalo, dok je stvarni život bio stavljen na „stand by“. Decenija koju su pojeli skakavci.
(Nastaviće se)
Autor: Velimir Cinik