U periodu od 2001. do 2010. godine gotovo svi maturanti u Republici Srpskoj upisivali su neki od fakulteta. U to vrijeme visoko obrazovanje smatralo se „must have“ kategorijom, sigurnom ulaznicom za dobro zaposlenje i finansijsku stabilnost. Danas, međutim, petnaestak godina kasnije, jasno je da se takva politika odbila svima o glavu i proizvela višak visokoobrazovanog kadra i ozbiljnu inflaciju diploma.
Početkom milenijuma studiranje na ovim prostorima postalo je gotovo obavezna etapa nakon mature u srednjoj školi. Generacije rođene osamdesetih i ranih devedesetih godina prošlog vijeka, demografski daleko jače nego današnje, masovno su se upisivale na javne i privatne fakultete. O malverzacijama i korupciji na njima bolje da ćutim.
Poruka koju su mladi dobijali od okoline i porodice bila je jasna kao dan: bez diplome nema budućnosti. Bez diplome si nula, ništa, duh. Ne gine ti fizikalija i građevina. I onda je i kuso i repato upisivalo „bilo kakav“ studij, samo da se studira i dobije ta famozna diploma. E, sad zamislite kako je kvalitetan akademski kadar mogao nastajati od osoba koje su razvlačile studij k’o Kemiš dugmetaru i polagale pojedine predmete dvocifren broj puta.
Sa druge strane, u isto vrijeme srednje stručne škole i zanatska zanimanja bila su nipodaštavana, dok je fakultetska diploma dobijala status plemićke titule iz srednjeg vijeka. Ono, sa diplomom si plemić, a ako imaš zanat ili srednju školu onda si kmet i nisi dostojan da sa njima budeš u istom socijalnom statusu. Iz moje arhive sjećanja mogu mirne duše potvrditi da, ako si izjavio da ne namjeravaš upisivati studije ili da, ne dao Bog, ostaješ na zanatu, gledali su te kao osobu ometenu u razvoju ili kakvog sifiličara u finalnom stadijumu bolesti.
U to vrijeme visokoškolski sistem se brzo širio. Uveden je Bolonjski proces, otvarani su novi studijski programi (potrebni našem tržištu kao zamrzivači „ladičari“ na Arktiku), isturena odjeljenja po raznim mjestima i privatne visokoškolske ustanove. Broj studenata rastao je kao galopirajuća inflacija u Venecueli, koracima od sedam milja brže od stvarnih potreba tržišta rada. Bolonjski proces je napravio samo takav haos jer je „friziran po naški“, pa se nije znalo ko kosi, a ko vodu nosi. Stari kadar profesora, koji je pustio duboko korijenje u prethodnom sistemu, bilo je nemoguće prekonvertovati u moderne tokove. Što bi narod rekao, stari konj se ne uči jahanju, a Bolonja je pokušaj da se raga za izvlačenje oblovine preko noći istrenira za trke sa preponama.
Strategija institucija zaduženih za prosvjetu podsjećala je na pretovaren brod bez kormilara na olujnom moru, sa pijanim kapetanom. Posebno su bili popularni studiji prava, ekonomije, „random“ menadžmenta i drugih društvenih nauka, dok su tehnička zanimanja budući studenti zaobilazili kao švercer carinu. Šta ćeš, za mašinstvo ili elektrotehniku ipak treba imati kliker – ne može se tu bubati napamet i „nabosti prolaz“ putem skripti kao na tomboli.
Zato su se na pomenutim studijima kvote dizale kao u kladionici pred derbi Lige šampiona, ne obazirući se na to da je za kvalitet nastave i predavanja dostignut ne plafon, nego tavan. Ali više brucoša znači više upisnine, više „must have“ knjiga za prodati. Kao da je bitno što predavanja u amfiteatrima izgledaju kao „Vječiti derbi“. Kolege profesori, kako ide otimanje para od naroda? Nikad bolje u gora vremena, je l’ da? Dabome, pa ne živimo više u socijalizmu.
Sreća u nesreći je što nije bila navala na medicinu, inače bi sada naši „specijalisti“ pobili više Nijemaca nego sve ofanzive u NOR-u.
Privreda i javni sektor Republike Srpske nisu ni teoretski mogli imati kapacitet da zaposle toliki broj visokoobrazovanih ljudi. Toliki kadar u struci ne može da apsorbuje ni ekonomija Južne Koreje, a kamoli jedna ekonomija „nazor“ kakva je naša. Posljedica je bio rast broja nezaposlenih sa VSS na evidenciji biroa za zapošljavanje, ali i pojava zapošljavanja debelo ispod nivoa stečenih kvalifikacija – poželjno da bude magistar, a radno mjesto recepcionera. Diploma je vremenom prestala da bude garancija zaposlenja i postala tek osnovni uslov za konkurisanje na sve manji broj radnih mjesta. U praksi je uglavnom služila roditeljima da se njome hvale po komšiluku mjesec dana. A poslije toga – niko nije znao šta dalje.
Ljudi od struke ovaj proces nazivaju „inflacijom diploma“ – pojavom u kojoj masovna produkcija visokoobrazovanog kadra smanjuje vrijednost same diplome. Sve više mladih ljudi bilo je primorano da nastavlja školovanje, upisuje dodatne cikluse studija, pogrešno vjerujući da će im to podići vrijednost na tržištu rada, ili, na koncu, da traži posao u inostranstvu. Ovaj posljednji, očajnički potez jedini je urodio plodom, ali tek kada je „Festung Europa“ spustila mostove i otvorila kapije.
Visoko obrazovanje je, umjesto motora razvoja, postalo način da se odloži suočavanje sa realnošću. Umjesto zamajca pretvorilo se u klip koji se zabio u točkove.
Danas Republika Srpska ima manjak kvalifikovanih zanatlija i tehničkog kadra, a višak diploma u pojedinim oblastima. Mladi, ali i generacije iz tog perioda koje su danas u zrelim godinama, iako obrazovaniji nego ikada, sve češće napuštaju zemlju ili rade poslove koji nemaju veze sa njihovim obrazovanjem. Nije rijedak slučaj da diplomirani sociolog ili filozof rade komercijalu, inženjer poljoprivrede prodaje bicikle, a profesor engleskog jezika radi u stolariji. Potrošiš najbolje i najljepše godine života na školovanje za struku u kojoj vrlo vjerovatno nikada nećeš raditi. Ko će zaposliti u struci profesora razredne nastave koji je deset i više godina radio kao trgovac u marketu ili u „call centru“ teleoperatera?
Demografski pad dodatno pogoršava situaciju jer je sve manje maturanata, a broj fakulteta i studijskih programa ostaje gotovo isti. Ako se neko danas i odluči za akademsku karijeru, put pod noge i pravac univerziteti zapadne Evrope. Pametna djeca, a ne levati kao mi stariji.
Masovni upis studenata u periodu od 2001. do 2010. godine bio je rezultat stihijskih odluka i društvenih očekivanja kojima se, pozajmljenim vremenom, kupovao socijalni mir, a ne pogrešnih izbora pojedinaca. Danas se, međutim, postavlja pitanje da li je vrijeme za ozbiljno preispitivanje uloge i obima visokog obrazovanja. Jer diploma bez realne vrijednosti na tržištu rada prestaje da bude rješenje i postaje dio problema.
Sve se to, na kraju, može zaključiti onom narodnom izrekom da se ne da usranom do potoka. Ali, ako ćemo pravo, niko se nije unerediо zato što je klozet daleko, nego zato što nije pošao na vrijeme.
(Nastaviće se)
Autor: Velimir Cinik