Magija je obmana, te samim tim mi i naša podsvijest vrlo često sami na sebe djelujemo magijski. Samoobmana je čovjekovo najopasnije oružje protiv sebe samog. Često se to dešava da bismo se zaštitili od tereta i bola, ali mnogo češće kako bi se nahranio naš mali i uvijek gladni ego.
Većina ljudi ne čini loše stvari zato što želi biti zla, čak naprotiv, najčešće ih čini iz uvjerena da radi nešto ispravno, pravedno ili plemenito. I to je ta zamka našeg vlastitog ega. Ego ne želi da budemo bolji ljudi. On želi da budemo viđeni kao bolji ljudi. On ne traži istinu, nego potvrdu, ne traži ljubav, nego divljenje.
Kada ego preuzme kormilo, čovjek postaje slijep za vlastite slabosti. Počinje sebe doživljavati kao žrtvu, spasitelja ili sudiju. U svakom sukobu vidi tuđu krivicu, a rijetko svoju odgovornost. Uvjerava sebe da se bori za pravdu, dok zapravo hrani vlastitu sujetu. Tada laž više ne dolazi spolja. Ona se rađa iznutra.
Onda kada povjerujemo da smo iznad drugih, moralniji, mudriji ili važniji i kada prestanemo preispitivati vlastite motive, jer smo sami sebe uvjerili da su naši ciljevi dovoljno plemeniti da opravdaju sve postupke, tada smo već omađijani.
Zato je put ka istini mnogo teži nego što izgleda. On ne vodi kroz pobjedu nad drugima, već kroz pobjedu nad sobom. Kroz sposobnost da priznamo grešku, da posumnjamo u vlastitu nepogrešivost i da prihvatimo kako dobrota nije slika koju pokazujemo svijetu, nego svakodnevna borba sa vlastitim egom.
U tome se i krije jedna od najvećih magija zla koja čovjeka ne pretvora u čudovište, već da ga uvjerava da je heroj onda kada je najdalje od istine.Tada čovjek više ne služi dobru, već služi slici o sebi kao dobrom čovjeku. Tada čovjek postaje isti kao fariseji – služi laži, zlu i rugobi.
Autor: Mladen Tešanović