Generacije milenijalaca bile su demografski najbrojnije u gradu na Vrbasu, tako da zabave, mjesta i dobrih provoda nije nedostajalo krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog vijeka. Imali smo mjesta i evente na kojima su nam zavidjeli Sarajevo, Ljubljana i Zagreb. Danas, kada većina popularnih mjesta naše mladosti i jedne ere našeg grada postoji samo u
sjećanjima, red je da na ovakav simboličan način, pričom, odam poštovanje jednom vremenu i sačuvam ga od zaborava…
Polovinom nultih godina u Banjaluci se, po ugledu na aktuelne trendove tih godina u svijetu, pojavljuje novi koncept izlazaka i zabave – noćni klubovi. Sve do tada većina mjesta koje sam do sada naveo bili su barovi, kafići, diskoteke ili neke polu-diskoteke sa arhaičnim konceptom još iz prošlog vijeka. Diskoteke su uglavnom radile od prodaje ulaznica, dok je jedna prostorija obavezno imala bilijar ili čovječe, a većina barova i kafića ostatak sedmice bila je klasičan dnevni lokal. Noćni klubovi donosili su novi nivo provoda i izlazaka, a pošto sve što je novo munjevitom brzinom postaje popularno, ne treba posebno navoditi kakav su uspjeh postigli. Sa terasa i šankova barova i diskoteka preselili smo se u podrumske prostorije noćnih klubova. Vrijedi spomenuti da je banjalučka raja uvijek imala specifične zahtjeve po pitanju izlazaka i provoda, tako da ko god je pokušao da glumi neki viši nivo i uvodi pravila iz Beograda ili Berlina nije dugo opstao na sceni. Kod nas je važilo pravilo: daj
muzike, daj pića, daj cura i daj naplati. Ako ćeš da mi postavljaš pravila kako ću da potrošim svoje pare, imao si mahanje srednjakom, tako da su se neki klubovi isfurali rekordnom brzinom i bacili peškir u ring nakon dvije runde.
Da skratim uvod i ne smaram šupljom pričom, krenuću sa listom najaktuelnijih i
najpopularnijih klubova iz tog vremena:
Club 011 – Prvi pravi night club u tom smislu značenja. Otvoren je u podrumskim prostorijama nikad završenog hotela Palas i odmah po otvaranju postigao je ogromnu popularnost među rajom. Tražilo se mjesto više, a u početku je bilo jako teško ući tamo zbog ogromne gužve. Na peaku popularnosti vlasnik ili menadžer kluba postavljao je neke zapadne fazone puštanja posjetilaca u klub (glumio valjda njujorški Studio 54) i uslove za rezervaciju koje su, izgleda, mogle da ispune samo holivudske zvijezde. Vrhunac papanluka bila je rezervacija mjesta za stajanje i na podu bi bila napisana imena onih koji su rezervisali
isto… genijalno! E sad, kako sam već naveo da raja ne voli da je vučeš za nos za njene pare (vlasnik je, kako kažu, bio iz Beograda, pa otuda i naziv kluba), brza pojava konkurencije i neke glasine o dojavama policiji za postavljene bombe bile su početak njegovog kraja. Na njegovom mjestu otvorio se klub Cabaret, a zatim Cristal, koji je i danas institucija provoda u
gradu. Zbog rušenja nedovršenog hotela Palas, klub se premjestio u zgradu Ekvatora preko
puta i dan-danas radi punom parom.
Padrino – U podrumu drugog najpoznatijeg banjalučkog hotela, Bosna, nedugo nakon Cluba 011 otvoren je noćni klub Padrino. Ovaj klub je od početka poštovao pravila provoda u gradu, tako da je nadživio svog konkurenta. Atmosfera je bila daleko opuštenija, sa tematskim žurkama i DJ večerima, a menadžer i obezbjeđenje nisu glumili Holivud, pa je posjećenost bila izvanredna. I dan-danas na CD-u imam kompilaciju tehno muzike koju je tadašnji DJ sastavio za klub Padrino. Klub je promijenio vlasničku strukturu, pa je sad na tom mjestu, isto tako jedna od institucija zabave u gradu, klub Opium već gotovo dvije decenije.
Big Ben – Na uglu ulice preko puta Banskih dvora nalazio se ulaz u podrumske prostorije ovog kultnog noćnog kluba. Za razliku od prethodna dva navedena kluba, Big Ben se nije mogao mjeriti enterijerom, odnosno bio je daleko manje „napucan“, ali je zato taj zaostatak namirio dobrom zabavom i atmosferom. Tu je išla malo starija raja, bilo je muzike uživo, a
radio je skoro svako veče. Svoju popularnost i kultni status držao je dugi niz godina, da bi promjenom koncepcije i vlasničke strukture postao klub Balkan, koji je takođe bio jako popularan i čuven po muzici uživo. Sada je tu club Kodex.
Boomerang – Odmah pored Big Bena silazilo se u podrumske prostorije ovog odličnog kluba koji je, nažalost, kratko vrijeme bio popularan. Pamtim ga po dobroj muzici i aktuelnim hitovima tadašnje tehno i pop scene koje su puštali najpoznatiji gradski DJ-evi, mada je on više vukao na koncept diskoteke nego klasičnog kluba. Ne znam tačno iz kojih razloga je izgubio na popularnosti, ali nije se dugo zadržao na listi gradskih klubova. Zatvoren je da bi na njegovom mjestu otvorili kockarnicu, a na kraju se 2011. godine otvorio Mac Tire Pub, koji je i danas jedan od najpoznatijih lokala za izlazak i opuštanje.
Talija – U podrumskim prostorijama istoimenog hotela u centru grada, na minut hoda od Banskih dvora, smjestio se noćni klub Talija. Meni je lično ostao u sjećanju po okupljanju srednjoškolaca i brucoša šminkerske orijentacije, odnosno tu su dolazili „pozeri pripravnici“ iz Gimnazije i Srednje ekonomske škole. Trajao je jedno kratko vrijeme i nije imao neku
veliku popularnost kao konkurencija, tako da je došlo do „isfuravanja“ i njegovog tihog gašenja. Danas ga malo ko i spominje u pričama.
Latino bar – Ovaj klub je sam po sebi predstavljao pravi kuriozitet: nalazio se van svih gradskih ruta, bio je ogroman i propao je u rekordnom roku! U naselju Budžak, u nekadašnjem industrijskom pogonu, u prvoj polovini nultih godina otvoren je ogroman
noćni klub pod nazivom Latino bar. Netom nakon otvaranja ovog jedinstvenog kluba, vlasnik je doveo plesačice iz Brazila sa sve prigodnom karnevalskom koreografijom da upriliče atmosferu. Klub je stvarno mogao da se pohvali ogromnim dvoetažnim prostorom, velikim brojem mjesta i izvanrednom ventilacijom, ali nije mu bilo suđeno da uspije. Brzom propadanju kumovala je činjenica da je klub bio prilično udaljen i zavučen od centra grada, na opštu radost i veselje saobraćajne policije i proizvođača alkotest opreme, a glumatanje Holivuda, dress code pravila i cijene pića, koje su izgleda bile prepisane iz kakvog londonskog
ili berlinskog kluba, u kombinaciji sa alkotestiranjem, činili su izlazak veoma skupim. Trajao je samo par mjeseci i zatvorio vrata zauvijek, a danas ga se, nažalost, malo ko sjeća.
(Nastaviće se)
Autor: Velimir Cinik