Generacije milenijalaca bile su demografski najbrojnije u gradu na Vrbasu, tako da zabave, mjesta i dobrih provoda nije nedostajalo krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog vijeka. Imali smo mjesta i evente na kojima su nam zavidjeli Sarajevo, Ljubljana i Zagreb. Danas, kada većina popularnih mjesta naše mladosti i jedne ere našeg grada postoji samo u sjećanjima, red je da na ovakav simboličan način, pričom, odam poštovanje jednom vremenu i sačuvam ga od zaborava.
Pa da nastavim gdje sam prošli put stao.
Kruna – Po meni, a vjerujem i po mnogima koji su tamo izlazili, ovaj klub je s pravom bio kruna provoda u našem gradu. Klub Kruna se ustoličio na krovu TC Damjan (Terranova) na Trgu Krajine i vikendom je sijao kao dijamant na tijari prijestolja noćnog života našeg grada. Ovaj izvanredni noćni klub mogao je bez problema primiti preko hiljadu posjetilaca. Do njega se stizalo stepenicama ili liftom, a ulaz sa obezbjeđenjem nalazio se na mjestu današnje kafe-slastičarne Dolce Vita na ulazu u Jevrejsku ulicu. Klošari i pijani klinci nisu imali ulaz, kao ni svako ko nije bio u propisanom dress codeu.
U Kruni se puštala strana i domaća zabavna i narodna muzika, a nisu bila rijetka ni gostovanja muzičkih zvijezda iz regiona. Za Krunu se uvijek tražilo mjesto više – i vikendom, i za koncerte, i za novogodišnje proslave. Cijene pića i ulaznica nisu baš bile pristupačne za tadašnji studentski i đački džep, ali klub je uvijek bio dupke pun.
Šta je doprinijelo gubitku krunskog statusa ovog kluba? Ne bih znao pouzdano. Neke glasine govorile su da je rulja ugrožavala stabilnost konstrukcije zgrade, neko je pričao o lošem vođenju kluba, neko nešto treće – ali sve su to priče bez pokrića pa ne bih o njima. Uglavnom, Kruna je lagano počela da se gasi i gubi prestižan status u noćnom životu grada: prvo kao samo koncertni prostor, zatim kao dnevni lokal, a na kraju kao restoran. Jednog dana ovo kultno mjesto samo je tiho abdiciralo sa prijestolja noćnog života grada, poput ostarjele kraljice u egzilu, a u sjećanjima mnogih vjerujem da i dalje nosi ocjenu od pet zvjezdica.
Underground – Ovaj klub godinama je bio ljuti rival većini aktuelnih klubova tog vremena, i to s punim pravom. Nalazio se u podrumu zgrade gdje je danas sjedište JP Autoputevi RS i bio je prilično cool mjesto sa dobrom muzikom i opuštenom atmosferom. Za razliku od, recimo, Krune i Cluba 011, obezbjeđenje i menadžment ovog kluba nisu glumili Njujork i Milano pa puštali samo foto-modele i tatine sinove (jednom od klubova je takvo ponašanje bilo razlog propadanja).
Sjećam se priče kako je jedna grupa Slovenaca dobila zabranu ulaska u jedan tadašnji klub jer su menadžeru bili „previše bučni, napasni i naporni“, ali su u Undergroundu bili veoma dragi gosti jer su za vikend ostavljali pozamašne svote novca, a ni cure se nisu žalile jer su ih čašćavali turama pića. Naravno, dolazili su u sve većem broju i ocjenjivali ovaj klub najvišim ocjenama za gostoprimstvo.
Muzika je bila standardna – tehno, zabavna i narodna, u zavisnosti od atmosfere i tematike večeri. Svoj status držao je skoro do polovine desetih godina, nadživjevši konkurenciju, da bi tada postao pomalo isfuran i prevaziđen. Onda je došlo do promjene vlasničke strukture i imena, a na kraju je tiho otišao u legendu.
Insomnia – Ovaj klub se krajem dvijehiljaditih smjestio u prostorijama bivše fabrike Energomont na kružnom toku prema naselju Lauš. Imao je zanimljivo dizajniran enterijer i odlično organizovan prostor za posjetioce. Iako je dobro startovao, nije mu bilo suđeno da postane kultno mjesto poput mnogih drugih klubova.
U njemu su se okupljali mahom srednjoškolci i, u kombinaciji s alkoholom, često je dolazilo do tuča i incidenata – što je pogubno za reputaciju lokala. Već početkom desetih zatvorio se, a danas se na tom mjestu nalazi salon namještaja. Ja ga lično pamtim po fenomenalno organizovanoj novogodišnjoj proslavi u all-inclusive stilu.
Country – Na kraju grada, na ulazu u naselje Vrbanja, nalazio se kultni narodnjački klub – folkoteka Country. Enterijerom je više podsjećao na kakvu redneck kafanu iz Teksasa ili Arizone iz američkih filmova i radio je jako dobro. Tu se moglo sresti svakakve klijentele: od mlađe raje do starijih ozbiljnih gostiju, a nisu izostajali ni gradski „žestoki momci“.
Sjećam se da sam jednom tamo završio, ne baš svojom voljom, i to veče bila je baš specifična galerija likova – od sređenih šminkera do lobanja koje su izgledale kao karika koja nedostaje u Darvinovoj teoriji evolucije. Ispred ovog kluba znalo je doći i do pravih vestern obračuna vatrenim oružjem, ponekad i sa fatalnim ishodom, pa nije bilo pametno tu tražiti frku.
Radio je i tokom desetih godina, a danas ga više nema jer se na tom mjestu gradi stambeno naselje.
Night Flight – Fanovi hard-core tehno zvuka i DJ nastupa jedno vrijeme imali su svoje mjesto pod zemljom u gradu. Ovaj klub bio je bukvalno pod zemljom, na mjestu nekadašnjeg rudarskog okna i diskoteke Pećina iz osamdesetih godina prošlog vijeka. Iako su mu koncept i lokacija bili zanimljivi, klub nije dugo opstao.
Banjaluka nikada nije imala stabilnu i jaku tehno scenu koja bi privukla veliki broj fanova elektronskog zvuka, pa su takvi klubovi brzo postajali neisplativi za rad.
Sa ovim zaključujem listu klubova koji su, prema mom skromnom mišljenju, obilježili jednu vremensku epohu u našem gradu i oblikovali koncept zabave i noćnog života. Nakon uzbudljivih i ekspanzivnih dvijehiljaditih, došle su mirnije desete, koje su donijele, da kažem, period stagnacije u noćnom životu. Otvorili su se novi klubovi i kafići na mjestu starih, mijenjajući njihovu koncepciju i dosadašnji način zabave i provoda. Kažem “stagnacija” s razlogom – već od prve polovine desetih godina klubovi i lokali počinju da rade po istom kalupu i šablonu: do 23 časa ide rok, tehno i pop muzika, a čim kazaljke krenu bliže ponoći, kreće grandovsko-pinkerska turbofolk plejada (kao da svi DJ-evi koriste istu USB memoriju sa istom listom pjesama).
Tako je, kažu, i danas – sve manje-više isto. Nulte godine hroniku noćnog života nisu prenosile društvene mreže direktno sa pametnih telefona, kao što se to radi danas. Nije bilo live streamova, selfija sa tagovanim mjestima gdje se i s kim izašlo. Snimali smo se “glupim” telefonima i fotoaparatima, a najveći hroničar dešavanja tokom vikenda bio je legendarni sajt Balkanstar, koji je objavljivao profesionalne fotografije iz kafića i klubova. Budiš se u nedjelju popodne, obavezno ideš na sajt Balkanstar, listaš fotografije i moliš Boga da te fotograf nije “uhvatio” u kompromitujućoj pozi, pošto si se te noći raskovao alkoholom kao trula paleta. Bilo je zbog takvih situacija mnogo smijeha i sprdnje, a bilo je i ozbiljnih problema kada te djevojka i nekoliko desetina hiljada drugih osoba vidi pijanog i sretnog ušuškanog u ženskom društvu. Tada su se istakli i afirmisali današnji profesionalni fotografi, kao što je čuveni Leon Bijelić.
Da sad ne tupim sa onom otrcanom floskulom kako je “u naše vrijeme sve bilo bolje i ljepše”, ipak, kada se sve sabere i oduzme, neke stvari bile su na daleko naprednijem nivou nego danas. Svi klubovi i bolji barovi dvijehiljaditih takmičili su se ko će da organizuje bolje tematsko veče i bolju promociju. Balantine i Bavaria danas su skoro nepoznati brendovi u izlascima, ali tada se nije mogao zamisliti event bez njihovih promotivnih žurki sa zgodnim hostesama i DJ nastupima, gdje su se često izvlačile vrijedne nagrade. Njihova piva i žestoka pića bila su prihvatljiva za svačiji džep, dok danas za brodić vodke ili viskija moraš dati pola prosječne plate, a za nagradu dobiješ “hvala” (ako i to). U Kruni je tada foto sesiju u okviru Playboy franšize pravio poznati fotograf Stefan Lupino, u više klubova organizovan je Scandal party sa atraktivnim animatorkama iz Beograda, a u nekadašnjem Clubu 011 održan je čuveni party sa velikim bazenom u sred kluba. Uh, još mi je slika pred očima oskudno obučenih i nauljenih Scandal cura i isti tako hot animatorki iz bazena u mokrim majicama! Svi su se trudili da privuku raju što kreativnijim i zanimljivijim tematskim žurkama, na naše veliko oduševljenje. U naš grad tada su dolazile muzičke zvijezde kao što su Lenny Kravitz, Kosheen, Tarantula, kao i brojni popularni DJ-evi. Organizovano je nekoliko festivala na tvrđavi Kastel, gdje su mogli nastupati bendovi i izvođači, kako domaći, tako i iz regiona. Oni CD-ovi u mojoj ladici, koje nisam imao srca da bacim, nostalgično me podsjećaju na zlatnu eru Demo Fest i Neo Fest festivala i bendove koje je, nažalost, uglavnom prekrio talog vremena i zaborava. Danas je muzički spektakl kada dođe Baja Mali Knindža ili neka “Pinkova” zvijezda padalica na taj isti Kastel i napune ga do zadnjeg mjesta. Nekada smo bili zatvoreni, ali smo težili da budemo svijet; kada su se kapije otvorile i rampe podigle, postali smo polusvijet. Krkanluk i seljakluk zavladao je scenom, a jedini koji još održava duh elektronske muzike je festival Fresh Wave. Vidjećemo do kada. S ovim završavam priču o noćnom životu našeg grada na početku ovog milenijuma i o jednoj, donekle, boljoj prošlosti u smislu zabave i provoda. Kao što je mudro rekao jedan Rus: trava je bila zelenija, voda hladnija, a cure su se okretale za nama. Recenziju i kritiku mjesta i događaja koja su došla od sredine desetih godina prepuštam mlađim generacijama, koje postepeno zauzimaju stolove i separee klubova aktuelne generacije Z.
Kraj!
Autor: Velimir Cinik