Ona nije znala da neko dolazi, a čak i da je znala, neizvjesno je da li bi joj ta spoznaja dala olakšanje ili unijela strah.
Ona: Ti namjerno želiš da me uplašiš?
On: Ama ženo, ti si uplašena sve vrijeme. Ti si ta koja odlazi od kuće, djece i muža, da bi dobila ono nešto…
Ona: Ponekad mi se činiš zaista jadan.
On: Ja sam uvijek jadan, u protivnom ne bih lijegao sa tuđim ženama i prepadao ih kojekakvim horor pričama. Koje, moraš priznati, zvuče zaista strašno.
Ona: Ma znaš šta, jebi se!
Njena uznemirenost zasmijala ga je, ali kucanje na vrata nije. Neko je kucao vrlo jako i vrlo uporno.
Ona: Ko je ovo?
On: Nadam se da nije tvoj muž.
Gledali su jedno u drugo strijepeći od fatalnog ishoda. Ali to nije bio njen muž, već čovjek sa jednim drugim, moglo bi se reći plemenitim, ciljem.
On: Ko je…Idem!
Ona se sakrila iza šanka i iz nekog razloga uzela je u ruke veliki kuhinjski nož. Nije bilo potrebe za tom vrstom preventive, jer čovjek koji je došao ne traži nju – on traži nestalu djevojku.
Međutim jasno je zašto se grešnica boji. Ono što ona smatra potragom za ispunjenjem, a njen partner u šarolikim gaćama razbibrigom i avanturom, to svemir čita kao zlo. Kao kadu punu crne tečenosti, nazovimo je “urin zla”, u kojoj se ona kupa. Tu crnu tečnost možemo nazvati i jednim popularnijim nazivom – strah.
Čovjek kojem su otvorena vrata ne osjeća strah, ali ga po potrebi sije.
Č: Gdje je?
On: Ko gdje je?
Č: Milica.
Domaćin, ljubavnik i čovjek koji je doskora plašio svoju partnerku horor pričama našao se u nezgodnoj situaciji. Nešto mu je govorilo da zalupi vrata i pokuša nedozvoliti gostu da uđe, ali to nije učinio.
On: Čuo sam da je djevojka toga imena nestala, ali nemam niakve detaljnije informacije. A jeste li vi policajac?
Č: Da li ti ličim na policajca, kretenu!? Zadnji put – gdje je Milica?
Ona: Prestanite.
Ustala je držeći nož sa obe ruke.
Autor: Mladen Tešanović