Voda hladna, brza, zamišljen gledam u vir,
crvavo meso, muhe, čupavi vlašićki sir.
Pogled mi tup, a grudi bole – ne dolazi mir.
Blato, govna, živi leš – spreman za krvavi pir.
Miješa se želja, strah, maglovita stvarnost i bol,
zgužvano nebo, smrad, pakleni bijes i alkohol.
Razum ne želi i ne smije da ostane tu,
a srce je grli, stišće, lomi – voli samo nju.
Ili sebe samo ili nekog’ tamo ili nikoga ne voli, pa ni Boga
Niko nije ostao živ ko izvadi srce iz srca svoga.
I sad želi da ode ili da zažmiri i završi svoje.
I suze i voda i ona crveno su crne boje.
Crva sve više, u ustima kiselo, muve se roje
Bježi, bježi, bježi od mene, najmilije moje!
Autor: Mladen Tešanović
“Mome bratu Dući.”

