Ne postoji ni jedno takvo ekskluzivno pravo i ni jedna tako privilegovana osobina jednoga egoiste kao što je lijenost. Psihologija nju definiše kao nedostatak volje, inicijative, odsustvo dejstvovanja ili čak neku vrstu odsustva odgovornosti – što ona svakako jeste. Ali njena “vrijednost” nije u tome.
Svaki lijen čovjek, koji je u komunikacijij sa svojom lijenošću, vrlo dobro zna, da ona, kao malo šta drugo, potsjeća na slobodu. Slobodu od čega? Od obaveza, od rada, od “moram”, od odgovornosti, a nekada, ta vrsta slobode čini se neprocjenjivom. Da li je?
Postoji jedan drugi, veoma ozbiljan faktor kada je riječ o slobodi i zove se hrabrost. Ljubavi, istine, trpljenja, žrtve, smirenja i radosti – nema bez hrabrosti, a sve one rođene su sestre slobode. A da li je lijenost hrabra? Nikad! Lijenost je bijeg, zatvaranje očiju, ušiju, ulazak u jedan pakleni nesklad sa stvarnošću i okretanje glave od iste. Lijenost je osobina jadnika, kukavica i duševnih bijednika nespremnih da stano ispred sebe i sveijeta i kažu: “Pa šta!?”. Pa šta što me roditelji nisu voljeli, pa šta što sam ostao sam, pa šta što sam bio siromašan, pa šta što me je tuklo, pa šta što sam bio bolestan, pa šta što sam danas bolestan, pa šta što me je ona ostavila, pa šta što me svijet mrzi, prezire i osuđuje…PA ŠTA!?
Pa ništa, i drugima je tako, nijansu lakše ili nijansu teže, ali niko nije dobio krst koji ne može da nosi i problem pred kojim ne može da kaže: “Pa šta!?”. Nisam ni ja, a lijen sam. Lijen kao ćuskija i mnogo puta nespreman da uzmem stvar u svoje ruke. Ne tu stvar, za to sam i više nego spreman, pogotovo ako je povod bijeg od obaveza, suočavanja, odgovornosti. Često nisam spreman da preuzmem inicijativu, odigram karte koje trebam, pogledam u oči sebe ili nekog drugog i kažem istinu – a istina je samo jedna – KREPAJ PIČKO! Da ne bi došlo do nesporazuma, ova istina namjenjena je samo meni, jer sva moja djela i svi moji razgovori vode se sa mnom. Baš kao i vaši. Drugi ljudi su samo ogledala. Mjera našeg prisustva u stvarnosti koju sami kreiramo.
I šta smo zaključili? Lijenost nije i ne može da bude sloboda. Može biti sloboda od mira, od rada, od odgovornosti, od ljubavi, ali sa onom suštinskom slobodom ona nema ništa – potpuno je odvojena od nje. Da je drugačije, lijenost ne bi bila privilegija egoista, malih, jadnih i samoživih nesrećnika, već bi bila osobina stvaralaca, ljudi koji prevazilaze sebe i svijet, ljudi koji jesu svijet od kojeg “kišna glista” bježi.
Autor: Mladen Tešanović