Kralj je dugo gledao svoje dvorjane i shvatio da se čovjek najlakše pokori onome ko mu dopusti da se osjeća moćnim.
Zato je skinuo krunu.
Obukao je kostim dvorske lude i počeo da im govori da su oni kraljevi.
Prvo su se smijali. Zatim su počeli da sjede na njegovom tronu. Davali su naredbe, dijelili privilegije i kažnjavali one koji su se usudili da ih pitaju ko im je dao vlast.
Najprije su lagali druge, a onda su počeli da lažu sebe.
Kada bi im luda rekla: „Niste vi kraljevi, ja sam“, nazivali su je budalom. Istinu nisu pobijali argumentima, jer nemogućre je, pa su odlučili da joj se smiju. Čovjek koji je okusio tuđu krunu ne brani više istinu, njega istina ne zanima, on brani sliku sebe koju je pod krunom napravio.
A onda je kralj skinuo kostim.
Stao je pred njih bez zvončića, bez šminke, bez osmijeha.
„Ja sam kralj.“
Dvorjani su se još jače, bjesnije, arogantnije, skoro pa histerično smijali.
„Pogledajte ludu. Sad glumi kralja.“
Tada je kralj shvatio suštinu problema. Nisu oni povjerovali da je on budala, jer im je budala potrebna, već je to bio jedini način da oni zadrže vlast. Ali vlast nije u kruni.
Kralj je uzeo mač.
Kada je posljednji dvorjanin pao, ponovo je sjeo na tron.
Dvor je bio nijem.
Ponekad čovjek ne umire zato što nije čuo istinu, već zato što nije bio hrabar da je prihvati.
Autor: Marv Holidej