Osnovano je udruženje! Najskuplje banjalučko pitanje dobilo je svoju pravnu formu, pravno lice i sada, u osmoj godini borbe za istinu, “igrica” prelazi na viši nivo.
Da li je moglo drugačije? Apsolutno je moglo – moralo je, ali negdje smo zakazali. Nema moralisanja u mojim riječima, ovo je lična osuda, jer ni ja dovoljno glasno nisam vikao “GDJE JE SARA?”, a poznajem i oca i majku nestale djevojčice. Nisam ni ćutao, ali mogao sam više, roditelj sam. Ja znam gdje su moji sinovi i veoma teško mi je poistovjetiti se sa životom koji žive moj Miško i Aleksandra. Glumi čovjek empatiju, ali kako istinski da je osjeti kad i sam pokušaj misaonog poistovjećivanja budi strahove. Ti ljudi kroz pakao hode, a moja najveća životna briga je dinamika razvoja i napretka mene i moje porodice. Mi ne živimo na istoj planeti, a tu smo, kafe pijemo.
Dešavalo mi se da nekada osjetim, na terenutak, nešto slično njihovoj muci i da vam kažem, ne dao Bog nikome ni pet minuta onoga u čemu su Aca i Miloš već skoro osam godina. Znate onaj osjećaj kada na duže od pet sekundi ne možete vidjeti gdje vam djete, izgubi se među rafama tržnog centra, a nama svijet stane. Ja ostanem bez daha, puls poraste na 200, najrađe bih panično počeo da urličem i dozivam djetetovo ime, iako, ja u stvari znam da je on tu negdje. Miloš i Aleksandra ne znaju gdje je. Ne znaju da li im je dijete živo ili mrtvo, ako je živo zašto je živo, a ako je mrtvo oni ne znaju koliko je dugo bilo živo i kako i zašto je umrlo. Znam da je ovo strašno čitati, ali za one kojima je najteže ovaj tekst nije ništa drugo nego nježni opis stvarnosti.
Na “novom nivou” počinje velika borba koja ima mnogo ciljeva, ali jedan je najuzvišeniji – doći do odgovora na prosto pitanje. Neću ga ponavljati, svi ga znamo, a siguran sam da neko zna i odgovor. E sad, kada vlada muk, nama preostaje samo jedno, da što glasnije i u što većem broju iznova i iznova pitamo. Da se interesujemo, da nas zanima, da ne tražimo opravdanje, ni samostalno objašnjenje. Da ne kažemo “to nije moje dijete”, da ni slučajno ne pomislimo kako se to dešava nekim drugim ljudima i da ne budemo zvjeri koje muče (od riječi muk).
Okrećući glavu i žmireći dajemo blagoslov vlastitom ozvjerenju, a zvijer se kad tad, kada otvori oči, probudi među zvjerima.
Autor: Mladen Tešanović