Doselivši se iz rodne Dubice u Banjaluku stvarno sam mislio da sam završio sa politikom. Počeo sam ovde neki novi život razočaran u samu ideje politike na Balkanu. U nešto sam vjerovao, borio se i shvatio da je uvijek i samo jedna tema važna – vlastito zinuto dupe.
A kako da vam kažem, ja nisam taj lik. Učilo me je drugačije, čak nisam siguran da li je “kriva” neka osoba ili sam život, taj čudni splet okolnosti, ali čovjek sam zajedništva, raje, skupljanja na kamaru, a nikako čovjek samo sebe svoga. Imamo ništo levatsko u sebičnosti, nadam se da se niko ne vrijeđa.
I onda, živeći i radeći u Banjaluci ja upoznajem Mladena Tešanovića, danas moga krsnog kuma, nekoga ko je član moje kuće i ja njegove i nekoga sa kim ponovo počinjem da pričam o politici – najvećoj kurvi Balkana.
Mladenovo sve bila je politika, iako tada, kada se mi sretošmo, on nije bio član ni jedne stranke niti je znao kojim putem će do cilja. Ali znao je cilj. Počeo je sa književnošću, pa slikarstvom, filmom, tv emisijama, “Balkanskim nasljeđem” i sve je to, sav taj njegov kulturno-umjetnički i društveno-osvješćujući rad vodio ka jednom – kurvi.
Lažljiva je, prevrtljiva, crna i utočište je narcisoidnih, bipolarnih, lažljivih, bezvrijednih i još kakvih sve ne kretena, ali kako moj kum reče: “Ima li drugi put do ozdravljenja?”.
Ne znam, možda i ima, ali povjerovao sam ja više njemu, nego politici i onda, zajedno sa njim ušao u grupu fenomenalnih ljudi, jednako oslobođenih “daj meni” baš koliko sam i sam. Neke dugo znam, neke upoznajem, a neke tek privlačimo, jer mali smo mi u Banjaluci, a priča nam nije popularna. Ovde malo šta valja i trebamo mijenjati sve, a prvo sami sebe. To niko ne voli.
Međutim tu sam, ušao sam u NDP, koordinator sam funkcija unutar gradskog odbora i osjećam da je to to, da sam na dobrom mjestu, sa kul ljudima i da bismo mogli, barem jedan milimetar, pomjeriti društvo ka zdravlju. Ako uspijemo – biću srećan. Moja misija ispunjena.
Autor: Laki Džo