Onaj ko misli da je vrijeme Milorada Dodika prošlo – grdno se vara. Čak i kada prođe, Republika Srpska živjeće još najmanje dva mandata u „njegovom vremenu“. Hobotnica je široka, a pipci su stigli do gotovo svih pora društva. Nema zamjerke – to je takav stil vladanja i očigledno je da daje rezultate. Posljedice tek dolaze.
S druge strane, čak je i sam vođa svjestan stranog pritiska, ali i protoka vremena koje nekim drugima sve više ide u prilog. Svjestan je i globalnih dešavanja. Izrael i Iran dijele samo dvije zemlje od Srbije – Turska i Bugarska. Udari na Kipru pokazali su da je Bliski istok mnogo bliži nego što se čini, a Balkan je, kao i mnogo puta do sada, bure baruta.
Veliki disko se sprema, a u njemu zasigurno neće plesati mali igrači. I ne bi bilo dobro da plešu.
Zato ostaje pitanje svih pitanja: da li gospodin Dodik sprema novog lidera u Republici Srpskoj, sprema li ga neko drugi ili se taj lider sprema sam?
Igor Dodik najlakši je odgovor na pitanje ko je sljedeći No1. Međutim, najlakši odgovori vrlo često nisu tačni. Nisam saglasan sa onima koji tvrde da vođin sin nema talenat za politiku, da ne treba da bude lider jer nismo monarhija, ili sa onima koji idu u krajnost pričom o „zaštiti bogatstva“. Sve je to narodna priča, da zadovolji najniže porive pijačnih tezgi. Vladar se postaje ili kada to narod želi – rijetko – jer te vidi kao najbolje rješenje, ili kada neko sam želi biti vladar, smatrajući da je rođen za to. Ovako kada se napiše, zvuči pomalo egocentrično i narcisoidno, ali u ovom slučaju je najmanje opasno. Taj mladi čovjek odrastao je uz oca vladara, „dišući“ vlast. Baš bi bilo čudno da želi biti pekar.
Isto tako, ono što Igor i njegov otac žele mnoge ne zanima. Jer želje su razne. U samom vrhu SNSD-a postoje strukture koje bi uložile svu svoju moć i uticaj da sin ne sjedne u fotelju oca. Mnogo je motiva iza revolta pojedinaca na temu nasljeđivanja, ali ono što sigurno ne postoji je novi mladi lider – Igor nema alternativu. Realan problem s kojim će se on i njegova klika morati suočiti je taj što im greške neće biti oproštene. Igor mora biti pobjednik ako želi naslijediti SNSD, a to neće biti lako.
I tu dolazimo do Draška Stanivukovića. Svašta nešto nije taj mladi političar, ali je pobjednik kakav se rijetko viđa u politici. Najbrže uči, najviše radi, najbolje se razvija i posjeduje jedan fenomenalan talenat – ne boji se grešaka. Mladi Stanivuković je toliko svjestan one „sve se zaboravi za tri dana“, da jednostavno gura naprijed. Tim kojim se okružio ne može se mjeriti sa ekipom Milorada Dodika, ali itekako može sa timom koji okuplja Igor. Timovi su važni skoro onoliko koliko je važan lider – njegov šarm, izdržljivost i energija. Draško posjeduje sve to, uz ozbiljnu privrednu silu koja ga podržava.
Ali tu nije kraj. Postoji još jedan mladi lider koji gradi brojnu i moćnu političku organizaciju, preživio je brojne udare i mnogo puta bio potcijenjen, ali je na kraju uspio da raste i postavi sebe kao nekoga ko bi iz sjene lako mogao doći u prvi plan – to je Goran Selak. Njegov pristup je tih, nenametljiv, a svojim ljudima pruža podršku i oslonac. Način na koji gradi svoj SPS je požrtvovan i temeljan. Njegove veze sa Srbijom, kao i sa predstavnicima Srba u Crnoj Gori, izgrađene su na najvišem nivou, pa ni povjerenje koje uživa u trenutnoj vlasti na nivou Republike Srpske nije slučajno.
Politika je prevrtljiva, Srbija se mnogo pita, a Hrvatska ništa manje. Broz jeste umro, ali službe žive i znaju ko se krije ispod svakog kamena. Ta voda je najbrža, najdublja i najmutnija i u njoj ko se snađe, taj će biti novi No1. I još nešto, ta voda u danu izbaci nekoga za koga nikada nismo čuli i kaže – TO JE TAJ!
Autor: Mladen Tešanović