Jutros uz kafu čitam novosti na laptopu i za oko mi zapade članak koji je objavilo više medija:
„Pad potražnje za stanovima na dan u Banjoj Luci“. Zanimljivo…
Nemali broj ljudi koje sam upoznala bacio se u biznis sa stanovima na dan ako je naslijedio
nekretninu u gradu. To je bio sasvim pristojan izvor zarade uz, hajmo reći, minimalna
ulaganja. Sada je, izgleda, došao kraj i tom trendu i, za divno čudo, nije mu presudila država
sa svojim nametima i ograničenjima. Presudio je nepisani zakon ponude i potražnje.
Kako mediji navode, pad potražnje za stanovima na dan u Banjaluci pokazuje da turizam više
ne može da se oslanja isključivo na dosadašnje prednosti grada. Vlasnici smještaja
upozoravaju da rast cijena, sve veća konkurencija i percepcija političke nestabilnosti utiču na
manji broj rezervacija nego prethodnih godina. Iako festivali, rafting i drugi sadržaji i dalje
privlače posjetioce, očigledno je da se turističko tržište mijenja i postaje zahtjevnije.
Banjaluka i dalje ima potencijal da bude atraktivna destinacija, ali će za očuvanje turističkog
rasta biti potrebno više pažnje posvetiti pristupačnosti, promociji i ukupnom iskustvu koje
grad nudi gostima.
Da li je to baš tako jednostavno? Hmmm…
Naš grad ima ozbiljne propuste i mane koji ga iz dana u dan čine sve manje poželjnom
turističkom destinacijom. Tu su nedostatak velikih kulturnih i muzičkih događaja tokom
cijele godine, mali broj sadržaja koji bi zadržali turiste duže od jednog ili dva dana, kao i
slaba promocija grada na regionalnom i međunarodnom tržištu. Gdje god da uđete na
strane internet stranice koje promovišu turističku ponudu Bosne i Hercegovine, u prvi plan
se ističu Mostar, Sarajevo, Jajce i Konjic.
Tu je i loša avio-povezanost u odnosu na konkurentske gradove, jer nama aerodrom, po
svemu sudeći, služi više za ukras nego za ozbiljan razvoj turizma. Ograničena je i ponuda
muzeja, interaktivnih postavki i turističkih atrakcija, a tu su, naravno, i stari dobri problemi
sa parkingom i saobraćajnim gužvama.
Takođe, ne treba zaboraviti da je Banjaluka izgubila dio svog prepoznatljivog festivalskog
identiteta. Izgubili smo nekadašnji epitet grada provoda i zabave. Banjaluka je između 2008.
i 2015. godine bila prepoznatljiva po snažnoj festivalskoj sceni, dok su gašenje Kratkofila,
nestanak Neofesta, Ex-Yu Rocksa i Kastel Rock Festa, te višegodišnje pauze Demofesta i
DukaFesta ostavili vidljiv trag na turističku i kulturnu ponudu grada. BL Fest se takođe od
prošle godine ne održava, a čuveno „Ljeto na Vrbasu“ samo je blijeda sjenka nekadašnje
manifestacije. Za sada se drže Fresh Wave i moto-skupovi, ali je to prilično skromno.
Nekoliko kolega iz Slovenije požalilo mi se da su totalno razočarani provodom i noćnim
životom u gradu. Njima je naš grad nekada bio party destinacija, a sada, po svemu sudeći,
postajemo poput Maribora ili Kranja, gdje poslije deset uveče možeš samo u krevet. Imamo
tri kluba sa gotovo identičnom muzikom i još nekoliko ljetnih lokala na otvorenom, što je
veoma tanko u poređenju sa onim što se nudilo ranije.
Moji prijatelji, koji pripadaju generaciji milenijalaca, sa sjetom se prisjećaju svih događaja i
mjesta koja su postojala u tom periodu. Ja sam, nažalost, mlađa generacija i ne pamtim tu
eru, ali po svemu sudeći mogu samo da im zavidim.
Tu su, naravno, i visoke cijene. Banjaluka već duže vrijeme nije povoljna destinacija.
Cijenama smo se približili gradovima zapadne Evrope, a s njima se baš i ne možemo porediti
kada je riječ o ponudi i standardu. Cijene smještaja, restorana i barova su gotovo slične su
onima u Trstu, Berlinu, Gracu ili Nirnbergu. Možemo li se sa njima porediti po bilo kojem
paremetru? Ko će nam doći kada se turizam zasniva na onoj narodnoj „svakog gosta tri dana
dosta“, a cijene su nam gotovo kao u Milanu ili Beču? Ne ide to baš tako…
Pad potražnje za stanovima na dan možda je samo prvi simptom mnogo većeg problema.
Godinama smo živjeli na staroj slavi, uvjereni da će se turisti vraćati sami od sebe. Međutim,
konkurencija ne spava, a gradovi koji ulažu u sadržaj, kulturu i promociju brzo preuzimaju
primat. Banjaluka još uvijek ima šta da ponudi, ali krajnje je vrijeme da se zapitamo da li smo
grad koji ljudi žele da posjete ili grad iz kojeg se, nakon jednog vikenda, bez žaljenja odlazi.
Grad nije samo skup lijepih zgrada, šetališta i kafića. Grad čine događaji, energija, sadržaji i
uspomene koje ljudi nose sa sobom kada odu. Ako želimo da nam se gosti vraćaju, nije
dovoljno samo iznajmiti stan i otvoriti vrata. Potrebno je ponuditi razlog da ostanu, a još
važnije – razlog da se ponovo vrate.
Autor: Yezza