Davno sam ušao u politiku, pa izašao i sada se vratio. Biću vrlo isken, uradio sam to samo zbog Mladena Tešanovića i njegove, sada već naše, “Nove politike”. Tu sam, jasno i nedvosmisleno i znam da ono kako Mladen vidi uticaj i društvo nema nikakve veze sa bilo kojim imenom i prezimenom na političkoj sceni u Srpskoj. Zavisno od stavova društva to može da bude i prednost i mana.
Ono što mi je najteže gledati, a to me podsjeća na motive ranijeg odlaska iz politike, je odsustvo srama. I baš zato napisao sam ovaj monolog. Monolog koji ja čujem kada vidim političke lidere 21. vijeka.
„Nije me sramota da vodim politiku koja pobjeđuje. Ljudi vole da slušaju velike riječi, ali na kraju priznaju samo rezultat. Vole pobjednike.
Nije me sramota da koristim medije, da gradim potrebnu sliku i da budem prisutan. Danas ko nije vidljiv taj i ne postoji.
Nije me sramota ni kompromisa. Politika nije mjesto čistih ruku, nego stabilnih ruku. Ko to ne razumije, neka se bavi komentarima, ne odlukama.
Nije me sramota da razgovaram sa svima – i sa onima koje kritikujem i sa onima koji mene kritikuju. Razlika je samo u tome što ja iz tih razgovora izlazim sa koristima.
Nije me sramota da nagradim lojalnost. Sistem se ne drži na idejama, nego na ljudima koji stoje iza njih. A ljudi stoje iz interesa ili straha – najbolje oboje.
Nije me sramota da neke stvari prećutim. Ne zato što nemam stav, nego zato što znam kada je vrijeme da se govori, a kada da se ćuti.
Nije me sramota ni da koristim strah, ako je to potrebno da se očuva stabilnost. I sistem i narod traži sigurnost, a sigurnost se ne gradi uvijek lijepim riječima.
Nije me sramota da budem pragmatičan. Ideali su dobri za govore, ali država se vodi interesima.
Nije me sramota da pobijedim. Jer na kraju, sve se svodi na vlast.
I nije me sramota da kažem istinu koju mnogi prećute: politika nije borba za savršen svijet. Politika je borba za kontrolu nad stvarnim svijetom.“
Autor: Laki Džo