Kraj maja miriše na jasmin u baštama, a maturski na ulici. Spremam se za proslavu 50 godina maturske večeri i prisjećam se školskih drugova i drugarica. Prije 10 godina smo proveli jedan prekrasan dan uz Vrbanju, a nadam se da će i ove godine biti nešto slično. Za to će se pobrinuti naša 4 musketira – 4G.
I dok mladost nestrpljivo traži vanjski sjaj u krpicama i provodu, starost nosi radost – prvo života. Odavno smo se počeli osipati. Jedni od bolesti, drugi u ratu, treći su se izgubili u traženju. Polovina koja će se naći i nije puno povezana, ali ljubav da se sretnemo, razmijenimo novosti je živa.
Prvo ćemo pričati o sebi, pa o porodici, a kad dođemo do unuka pokazivaćemo slike kao da nisu sva djeca prelijepa i posebna na svoj način. Onda će nam naši “stranci” pričati o tome kako je “tamo” dobro i bolje, a mi ćemo ih ubjeđivati da je ovdje solidno – makar pozajmili pare za večeru. I mi znamo da “tamo” više nije kao prije i oni znaju da je ovdje odlično koliko smo lijeni i nezainteresovani za promjenu.
Palas je bio naša početna stanica davne 1976, a sad dovršavamo okvir od pola vijeka zlatnim nitima preživjelih na istom mjestu. Sretna sam i zahvalna Gospodu što mi je dopustio ovu radost. Sjećam se da sam nekad gledala maturante 50 kao na fosile, a sad sam ja taj fosil za nove maturante, a u srcu zrno djevojke pred iznenađenjem života.
Jedino me brine program, prilično gust za naše godine. No, koga nema bez njega se može. Ako ne uspijem uhvatiti sredinu ili kraj i to je u redu. Prijepodne u Gimnaziji će ispuniti sve želje, a ostalo će biti dodatni darovi.
Autor: BAKA