Može li kako, a da bude lako?
Može sutra malo, kome bi se dalo.
Ma ne lupaj, budalo,
živi se za lako.
Polako.
To čini se tako.
A sve je luđe,
svako želi tuđe.
Iz vlastite kože da izađe,
uđe.
Sa krsta da siđe,
pa da se vrati
kad nagradu naplati.
A nigdje mira,
svako svoje svira.
Svjedoci smo krvavoga pira
nad nama samim,
kao vrane kanibali.
Crno, crveno,
golo, neodjeveno.
Sramotno, ružno,
mučno i tužno.
Gledajući sebe u drugom
ne vidiš nikoga –
ni sebe, ni njega.
A samo on tebi treba,
ne zbog mjere,
već nasušnog hljeba
koji se ljubav zove.
A mi uporno dole,
za lako i nikako.
Upiranje bez daha
i predaha,
za lako.
Jer drukčije – kako?
A ono uvijek je tu:
u osmijehu,
nebu,
malom veselju
i radosti bez kraja.
Koje odrekli smo se
za lako
a njega nema
i nikada doći neće.
Jer u lako
nema sreće.
Autor: Mladen Tešanović

