Na stolu su bili viski, napola ugašena cigara i nekoliko listova papira. Satima ih je pomjerao, vraćao na isto mjesto, čitao već pročitane rečenice. Nije bilo mnogo toga što je još trebalo odlučiti. Najteži dio posla odavno je bio završen: pronaći ljude koji su spremni da za novac potpišu kreirani nemar.
U fascikli su bile fotografije ministara, direktora i ljudi koji su se godinama smjenjivali na istim položajima. Uz njih, izvještaji o kvarovima, neispravnim instalacijama i novcu koji je nestajao između tendera i stvarnosti. Nije morao izmišljati korupciju. Ona je već postojala. Nije morao stvarati nezadovoljstvo. Ono je godinama raslo. On je samo namjeravao da im pruži povod.
Znao je da će mrtvi imati imena, porodice, neostvarene planove i ljude koji će ih čekati uz večeru. Znao je i da će se njihova smrt ubrzo pretvoriti u broj, a broj u politički argument. U tome je bilo nečeg nepodnošljivo hladnog. Ali i sudbinski svetog – Božanskog.
Pogledao je prema stanici. Voz je pristizao. Ljudi su se stiskali oko vrata, ne sluteći da su u nečijoj računici već postali dio događaja. Nije svako iskakanje voza iz šina revolucija. Ali iza svake revolucije stajao je neki On. Čovjek koji je znao da se istorija rijetko pokrene sama od sebe. Ma, nikad!
Na papiru je ostala jedna rečenica, ispisana iznova i iznova: “Cilj opravdava sredstva, a pravo je u sili!”
Spustio je olovku.
Prvi put te večeri nije mogao da pogleda kroz prozor.

