Prije nekoliko mjeseci porukom mi se javio moj prijatelj iz djetinjstva. Napisao je da je u gradu i da bi volio da se vidimo. Našli smo se, izgrlili kao najrođenija braća i sjeli da se ispričamo.
Došao je sa suprugom, pa smo prebacili koju o ekonomiji, poslu, politici i ostalim aktuelnostima. Prestao je da puši iz zdravstvenih razloga, što mi je baš bilo milo čuti, jer je zapalio prvu cigaretu sa nepunih četrnaest godina. To pušenje svega što dimi sada mu je, eto, došlo na naplatu. Srećom, na vrijeme je prestao s tim porokom i, eto, nije ništa opasno.
Rekao je da vodi kafić u svom mjestu, gdje sam provodio raspuste kod pokojne bake, a ja sam obećao da ću doći na piće čim mi se ukaže prilika.
I stvarno, nekoliko mjeseci kasnije, došao sam nekim poslom u grad svog djetinjstva i najljepših uspomena. Malo sam se osjećao čudno i neprirodno vozeći kroz dio grada gdje sam nekada išao pješke ili na biciklu. Imao sam osjećaj da ću se izgubiti i da ću morati paliti navigaciju tamo gdje sam nekada znao svaku ogradu i kapiju. Jebi ga, nije isti pogled na svijet preko ramena i guvernale i kroz vjetrobransko staklo.
Nazvao sam svog pobratima i rekao da dolazim…
I tako sjedimo nas dvojica i uz smijeh evociramo uspomene iz djetinjstva i rane mladosti. Kao na filmu, redaju se slike naših dječačkih dogodovština i pizdarija, dugih, toplih ljeta koja su danas preduga i prevruća i dugih, hladnih, snježnih zima koje su danas kratke i tople.
Pecanje na rijeci i obližnjoj separaciji, fudbal na obližnjoj livadi u hladu starih jabuka, kupanje u rijeci, sankanje niz zaleđenu ulicu, hokej na ledu na zaleđenoj separaciji, gdje su se neki okupali neplanski uoči Božića, pošto je led pukao, i slične dječačke uspomene. Bili smo prljava, musava i vesela djeca ratnih devedesetih…
Logično, ne može se pričati o nekom događaju, a da se ne spomenu njegovi akteri. Naravno, odmah sam počeo da pitam gdje su svi oni hajduci i harambaše iz naših sjećanja. Bolje da nisam…
Jedan je na robiji zbog ubistva. Vjerovatno nikada neće izaći na slobodu.
Jedan se navukao na heroin, što je samo po sebi paradoks, jer je bio sportista za primjer. Niti je pio niti je pušio. Odmah se navukao na najgore. Kaže da se izvukao, dobio dijete i sada živi u drugom gradu.
Jedan je teški alkoholičar i skitnica koji pijan baulja ulicama. Često ga nalaze mrtvog pijanog kako leži negdje na tržnici ili oko birtija. Seoska budala, doslovno. Kaže ovaj moj sagovornik kako mu često da koju marku kada ga vidi, zbog starih dobrih vremena…
Brat mu je takođe teška socijala, ali bar nadničari i nije toliko skrenuo s puta kao burazer. Jadnici su bili teška bijeda i sirotinja još kao djeca. Živjeli su u prljavoj straćari i nisu završili ni osnovnu školu…
Burazer ovog mog pobratima takođe je bolestan i zavisan od tuđe pomoći i brige. Mentalni problemi. Tuga.
Nekadašnja drugarica iz ulice, čujem, nastradala je u saobraćajnoj nesreći. Imala je dva mlađa brata. Gdje li su oni sada?
Dva brata koja su živjela u kući do bakine bili su dosta stariji od nas. Obojica više nisu među živima. Život, bolest i alkohol otpremili su ih prije vremena na onaj svijet.
Za ovu dvojicu braće znamo da su živi i zdravi i da su otišli u Švedsku. Hvala putovnici.
Jedan je u Njemačkoj, takođe hvala putovnici.
Neki su otišli u druga mjesta, gdje ih je odveo život i školovanje, a veliki broj njih završio je na Zapadu. Veliki broj raje iz tog mjesta otišao je trbuhom za kruhom u Zapadnu Evropu i uglavnom su živi i zdravi.
Vrijeme i život su nas većinom sažvakali i ispljunuli u stranu, kao i većinu naše generacije na ovom nesretnom Balkanu.
Starih lica koja pamtim i koja su bila nezaobilazan dio mog djetinjstva odavno više nema.
Nekada, kada bi se automobil parkirao pored kuća u nizu, narod bi obavezno izlazio na kapije avlija da vidi ko je stigao. Sada sam i ja došao svojim automobilom da vidim stari komšiluk – nikoga nema na kapijama ni na ulici. Tišina i pola praznih i napuštenih kuća u nizu.
Ljeti bi se livada pored orila od dječije vike i trčanja za loptom, a zimi bi niz zaleđeno brdo nastajalo takvo takmičenje u spustu da bi nam Jahorina i Vlašić pozavidjeli. Sada je tu tišina. Nema djece u ulici.
Počnem da zavirujem u sjećanja. Tamo su oni kojih više nema. Tamo sam i ja, onakav kakav više nisam…
Stojim na keju, gledam u rijeku i u glavi mi odzvanjaju stihovi pjesme Đoleta Balaševića „Morao sam da se odselim“. U pravu je bio onaj koji je rekao da neke stvari treba da ostanu u prošlosti jer im je tamo i mjesto. Treba da ih pamtimo onakve kakve su nekada bile, jer vraćajući se u potrazi za onim čega više nema, samo ćemo uništiti lijepe uspomene. Svoje prijatelje treba da pamtim onakve kakvi su nekada bili – srećni, nasmijani i mladi.
Dolazi mi obavještenje na telefon – obavijest o rezervaciji smještaja na jezeru podno Alpa.
Odlazim s keja prema automobilu i razmišljam – da li je sve to moglo biti drugačije? Možda je onaj moj nekadašnji prijatelj daleko sretniji pijan negdje ispred prodavnice nego ja i ovakvi k'o ja, sa lažnim osmijehom i slikama sa putovanja na Instagramu?
Autor: Velimir Cinik