Opet je ono doba godine. Bliže se izbori, a političari su upalili svoje dobro poznate mašine za obećanja. Sa plakata nam se smiješe ispeglana lica, a lideri nas zatrpavaju pričama o milionima maraka, strelovitom razvoju i novim radnim mjestima.
Kao žena koja živi ovdje, gledam taj teatar i shvatam da je domaća politika zapravo jedan običan kružni tok. Svi se vrtimo u krug već 30 godina, a ključni problemi nas žena i mladih ostaju izgurani u zaustavnu traku. Eto sreće da su izbori svake godine – imali bismo najbolju infrastrukturu u Evropi. Ovako se svake četiri godine nešto popravlja, obećava i ponovo zaboravlja.
Iako zakon traži 40% žena na listama, stranke nas tu često stavljaju samo da popune kvotu. Kada se pogleda ko drži ključeve novca i moći, u tom „krugu“ su skoro isključivo muškarci.
Dok se oni fotografišu sa osmijesima na predizbornim skupovima, mi preživljavamo brutalnu stvarnost. BiH prolazi kroz užasan talas nasilja nad ženama i femicida, a sistem redovno zakazuje. Kazne za nasilnike često su sramotno male. Veću kaznu može dobiti narkoman koji obije prodavnicu ili kiosk nego nasilnik povratnik koji na smrt pretuče suprugu.
Na poslu nas čeka druga vrsta segregacije. Trudnoća se kod pojedinih privatnih poslodavaca i dalje tretira kao krivica i teret za njihov sebični interes, pa se ugovori na određeno vrijeme trudnicama ekspresno prekidaju. O borbama samohranih majki da naplate alimentaciju ili pronađu mjesto u vrtiću kako ne bi izgubile posao, političari gotovo i ne govore.
Poznanice su mi pričale da ih na radnim mjestima gledaju sa podozrenjem kada češće moraju da idu u toalet ili na pauzu zbog „onih“ ženskih dana. Za političare su to „sporedne teme“. Osim kada se u predizbornoj kampanji ubaci poneka žena koja to s vremena na vrijeme spomene, čisto da se kaže da se nešto radi. A puna su im usta porodice i djece!
Slušam kako obećavaju mladima „bolju budućnost“. A istina je da mladi iz BiH bježe glavom bez obzira, i to ne samo zbog plata, kako se i dalje misli. Bježe jer su shvatili da ih se u ovoj zemlji gotovo ništa ne pita. Strategije i zakone za mlade kroje ljudi koji su već u sedmoj deceniji života. Umjesto znanja i diplome, u ovom našem začaranom krugu i dalje prolaze partijska knjižica i veze svih tipova.
Uz sve to, kupovina ili gradnja prve nekretnine za mladu osobu postala je naučna fantastika. Cijene kvadrata divljaju, subvencije su smiješne, a krediti predstavljaju doživotno ropstvo. Kada na to dodate potpuno odsustvo vladavine prava i osjećaj da zakoni ne važe jednako za sve, zašto bi iko ostao?
Mladi ne bježe od rada. Bježe od nepravde, nefunkcionalne države i osjećaja da u sopstvenoj zemlji nemaju nikakvu perspektivu. Bježe i zbog svega onoga što sam već navela.
Da bi se bilo šta promijenilo, država mora hitno okrenuti svoju politiku za 180 stepeni. Strogo kažnjavati otpuštanje trudnica, zaštititi žrtve nasilja i otvoriti prostor mladima da stvarno odlučuju, a ne da budu samo šareni dekor na stranačkim skupovima.
Ali, dobro, znamo da se zakon kod nas primjenjuje selektivno – ili nikako.
Dok gledam iste ljude kako ponavljaju iste fraze već tri decenije, moram javno postaviti pitanje:
Ima li na ovoj političkoj sceni ijedan političar ili stranka koji zaista izlaze iz ovog klišea i ovog kružnog toka u kojem smo zarobljeni posljednjih 30 godina?
Ima li ikoga ko nudi stvarnu vladavinu prava ili nas i ovog puta čeka samo nova podjela fotelja preko naših leđa?
Odgovor na ovo pitanje odrediće da li će u Republici Srpskoj uskoro uopšte imati ko da ostane.
Autor: Yezza