Najava gradonačelnika, pred Novu godinu, o reformi obrazovnog sistema je prelijepa, ali kad bi počela od osnova. Ukidanjem srednje učiteljske škole mi smo napravili mnogo nespremnih nastavnika za rad sa djecom. Pedagoška akademija je bila primamljiva (i srednjoškolcima usmjerenog obrazovanja – zanati), a još više plaćeni raspusti. Malo je tu bilo ljubavi da se prenosi znanje djeci.
Sadašnji nastavnici koji završavaju filozofski fakultet više vode bitku za sopstvene pozicije, nego za razrede u kojima su starješine. Nikako da shvate da su oni izabrali svoju profesiju i da su kovači svog napretka. Njihovi rezultati su dječiji rezultati. Njihovo uzdizanje je onoliko koliko ih djeca i njihovi roditelji poštuju, a ne politička stranka. Međutim, svaki čovjek je pred iskušenjem zavisti i pohlepe. Nije izuzetak ni prosvjetni radnik.
Jako malo je onih kojima ne zapinju za oči djeca čiji roditelji im mogu omogućiti povlastice. Od frizera do ljekara! I to znaju i osjećaju djeca. Što je roditelj bolje pozicioniran, to je učenik sa više povlastica, nažalost. Naravno da postoje i oni koji časno obavljaju svoj posao, ali i oni budu dio spletkarenja roditelja. Roditeljske Viber grupe su vjerovatno osmišljene da se roditelji lakše organizuju oko dječijih interesa, ali one služe i za dogovore oko osmomartovskih i svih drugih poklona. Nije to više buket cvijeća i slatkiš, već vrijednost od 200-300 KM. Majci cvijet, a učiteljici poklon bon da sama izabere. Ruše se autoriteti i od ranih nogu postavljaju pogrešne vrijednosti.
Drugi problem je vršnjačko nasilje. Roditelj odgovara za maloljetnika. Da li se poziva na odgovornost? Da li se usuđuje neko pozvati na odgovornost osobu koja je “neko”? Strahuje nastavnik ( psiholog, direktor ), strahuju djeca, ali se rijetko šta preduzima. Linijom manjeg otpora opet dajemo loše primjere mladima. Najnovija ludost je digitalno nasilje, koje se nastavlja i van nastave. Mnogo toga se zataškava, a problemi gomilaju ( trpe djeca ).
Posebno nezadovoljstvo radnika leži u različitoj visini plate od predškolske do srednjoškolske nastave, a asistent đaka sa smetnjama u razvoju nema platu već naknadu. Naknada koja se isplaćuje za dane nastave (ne i raspuste) je tako niska da je nedovoljna za egzistenciju jedne osobe. Važno je da smo kao društvo pokazali brigu za takvu djecu, a što će druga ostati gladna nevažno je.
Mnogo je problema i trebalo bi odgovorno tražiti rješenja. Nije dovoljno samo reći da nešto ne valja, a ne preduzimati korake da se to mijenja.
Autor: BAKA