Niko više nije znao kada je počelo. Možda onog dana kada je prvi put osjetio ukus moći. Možda mnogo ranije, još dok je o njoj maštao ili nekad kada je bio potpuno nemoćan. Nepoznat ali strašan je taj trenutak kada je shvatio da mu nije dovoljno da bude čovjek među ljudima, već da mora biti iznad njih.
Od tada ga je pratio svrab.
Nevidljiv, uporan i ponižavajući – na nezgodnom mjestu.
U početku je mislio da će proći. Da će ga funkcija i moć umiriti, ali ništa. Pa onda druga funkcija, medijska pažnja, gomila koja skandira njegovo ime – NIŠTA! (“ni da čačne”) Svaki uspjeh bio je samo kratkotrajna anestezija. Čim bi utihnuli aplauzi, svrab bi se vraćao još jači i premiještao bi se dublje.
Počeo je da sumnja u sve.
Prijatelji su postali potencijalni izdajnici. Saradnici prikriveni neprijatelji. Svaki dobronamjeran savjet zvučao je kao zavjera. Svaka kritika kao pokušaj atentata na njegovu veličinu. Odgovarali su samo oni koji mogu bar na sekund da umire svrab. Takozvane ČEŠAGIJE.
Zato je uklanjao ljude, a uzdizao češagije.
Nije doslovno uklanjao. Nekada ih je samo brisao iz svog svijeta, oduzimao im glas, gasio im karijeru, razarao ugled, jer sve to za njega igra je. Sijao bi sumnju među njihove najbliže misleći da je to nužno. Da veliki ciljevi zahtijevaju velike žrtve – “Siječemo stabla za lijep pogled.”
A onda je počeo da vjeruje vlastitim lažima – bolest je uzela maha
Čovjek koji sebe proglasi spasiteljem više ne mora da polaže račune savjesti. Sve postaje dozvoljeno. Svaka podlost postaje strategija. Svaka izdaja postaje državnički potez. Svaka žrtva postaje kolateralna šteta na putu ka istoriji.
Ipak, kasno noću, kada nestanu kamere i kada se zidovi približe tišini, ostajao je sam sa svojim svrbežom. Tada bi shvatao da ga ne proganjaju neprijatelji, već ga proganja praznina.
Ogromna, hladna i bezdana praznina koju je godinama pokušavao zatrpati tuđim divljenjem, moći i kontrolom, ali nije išlo. Na kraju više nije bilo jasno da li on upravlja svojom ambicijom ili ambicija upravlja njime, a svrab je ostao. I danas stoji uspravno i nepomično kao spomenik svim onim ljudima koji su osvojili svijet, a nikada sebe.
Autor: Fredi