Prije nekoliko dana javnost je potresla vijest da je još jedan policijski službenik tragično okončao svoj život. Radi se o kolegi koji je premješten iz svoje matične stanice u Policijsku stanicu za obezbjeđenje ličnosti i objekata – upravu koja je u posljednje vrijeme postala simbol nečega mnogo dubljeg od običnog rasporeda rada. Ovo nije samo vijest. Ovo je alarm. Jer kada se ovakve tragedije ponavljaju, više ne govorimo o pojedinačnom slučaju. Govorimo o sistemu. Prema informacijama koje imam, supruga preminulog izjavila je da njen muž nije mogao više da izdrži pritiske, kontrole, kažnjavanja, kao ni činjenicu da je premješten protiv svoje volje. Čovjek nije imao problem sa poslom, već sa onim šta posao postaje kada se pretvori u stalni pritisak.
I ovo, nažalost, nije prvi put.
Prije nekoliko godina, takođe je zabilježen slučaj policijskog službenika koji je nakon noćne smjene tragično završio život. Koliko još puta treba da se ponovi ista priča da bismo prestali govoriti “izolovan slučaj”?
Ministarstvo unutrašnjih poslova, putem internih pravilnika, pojedincima je dalo ogromnu moć. Danas radite u jednoj stanici, a sutra se budite sa rješenjem o premještaju u drugu. Bez konkursa. Bez stvarnog obrazloženja. Bez zaštite. Tako je bilo i u ovom slučaju. Premještaj je bio upravo u Upravu za obezbjeđenje ličnosti i objekata – organizacionu jedinicu koja se sve češće pominje kao mjesto gdje se pritisci i
kontrole prelamaju najgrublje. Protiv ove Uprave sam lično podnio više krivičnih prijava i preko dvanaest prijava unutrašnjoj kontroli zbog mobinga, pritisaka i nezakonitog postupanja. Moj kolega Alen Crnadak takođe je podnio veliki broj prijava zbog maltretiranja i nepravilnosti.
I šta se desilo?
“Nema elemenata”.
Posebno je problematično to što je sistem dodatno “osiguran” internim pravilnicima prema kojima žalba na rješenje o premještaju ne odlaže njegovo izvršenje. Možda je tragično stradali kolega uložio žalbu, a možda i nije. Ali suština nije u tome. Suština je u samoj činjenici da je policijski službenik, čim dobije rješenje, praktično već premješten, bez obzira na zakonitost, bez obzira na razloge, bez obzira na psihičko stanje, bez obzira na sve. Što na mnoge utiče veoma pogubno, a i demotivišuće u kontekstu bilo kakve pravne borbe.
Žalba postoji da zaštiti čovjeka, da bude pravni štit, a ne samo formalno slovo na papiru. Koja je svrha pravnog lijeka ako on ne odlaže izvršenje i ne pruža stvarnu zaštitu?
Ovakva praksa nije samo administrativno pitanje – ona je još jedan dokaz atmosfere pritiska i mobinga.
A ovo nije sve!
Autor: Vladimir Vidović