Jutros, kada sam ustala i upalila laptop, vidjela sam da me čeka terenski rad. Naime, zbog građevinskih radova u mojoj zgradi isključen je internet, tako da sam morala da odem s laptopom tamo gdje ga ima. Srećom, imam svoj omiljeni lokal za takve vanredne situacije, koji pruža sigurnost stabilne internet konekcije u sjeni visokih borova.
Elem, pregledajući pristiglu poštu i vijesti uz kafu i kolu „Zero“, pored sveopšteg ludila u svijetu, koji sve više podsjeća na bure baruta, za oko mi je zapeo jedan članak koji se odnosi na našu okolinu – sve više srednjoškolaca odustaje od školovanja. Prema podacima koje je objavio Republički zavod za statistiku, u školskoj 2024/2025. godini u Republici Srpskoj 201 učenik napustio je srednju školu zbog lošeg uspjeha. Čak 128 dječaka i 73 djevojčice prekinuli su svoje školovanje i napustili školske klupe, vjerovatno zauvijek.
Uzrok za ovakvu katastrofalnu odluku navodno je loš uspjeh u školi, a tu je i nemali broj učenika koji ponavljaju razred. Do juče smo se suočavali s hiperinflacijom diploma i nekontrolisanim upisom na visokoškolske ustanove, a sada idemo u drugu krajnost – počinju da caruju nepismenost i
neobrazovanost. Znači, za deset godina ćemo na tržištu rada imati porast NK radnika koji će se nadmetati s jeftinom radnom snagom iz Azije. E, blago nama! Smiješi nam se lijepa budućnost… Ne smiješi, nego vrišti od smijeha! Naravno, podaci i stručnjaci ukazuju da je potrebno jačati „preventivne mjere, podršku učenicima i mehanizme za sprečavanje ranog napuštanja školovanja“. Bla, bla, bla… Najlakše je baviti se saniranjem posljedica, ali koji je uzrok? Jedinica iz matiša? Popravni iz fizike? Svađa s profesorom? Ili možda nešto sasvim drugo?
Ono čega se ja sjećam iz svojih školskih dana jeste da je, pored onih dječaka i djevojčica koji su definitivno promašili izbor srednje škole, bilo i onih koje su roditelji natjerali da upišu,
recimo, gimnaziju ili muzičku školu. Takvi su cijeli ljetni raspust trošili na popravne ispite, a bilo je i ponavljanja razreda. Neki roditelji nikako da shvate da njihovi mezimci jednostavno
nisu za akademsku karijeru. U tome nema ništa loše i to je sasvim prirodno, ali nekim ljudima se to nikako ne može objasniti. Kompleksi ili šta već… Mami i tati je, izgleda, veća
čast da imaju nezaposlenog profesora filozofije, koji je studije završio s odličnim uspjehom, nego veoma vještog i uspješnog električara, stolara ili instalatera.
Da budem jasna, uvijek je bilo ljenčina, klošara, probisvjeta i propalica koji nisu mogli (ili nisuhtjeli) da završe čestito ni osnovnu školu bez bar dva ponavljanja razreda, ali takvi su
uglavnom bili izuzetak. Bukvalno škart. Vremenom su, međutim, loši đaci postali sastavni dio obrazovnog sistema, kao i predmet Demokratija. S druge strane, donekle i razumijem ovakva odustajanja, jer kada današnji školarci vide kako se omalovažavaju i ponižavaju ljudi s visokim obrazovanjem, nije ni čudno što ne žele biti na njihovom mjestu. Obrazovane ljude godinama mobinguju i nipodaštavaju nepismeni i bahati poslodavci i „homo blacanicus“ gazde. Vidjela djeca kako su prošli njihovi roditelji i starija braća.
Za primjer, nekada su profesori i učitelji bili veoma cijenjena profesija. Bili su autoritet u školi i poštovani u društvu. Danas su, na našu veliku nesreću i žalost, često predmet izrugivanja, omalovažavanja i maltretiranja. Biće da je bila istinita ona da su društvo preuzeli loši đaci, a onaj gore pomenuti predmet trebalo bi da preimenujemo u Idiokratiju.
Autor: Yezza