24.03. dan je koji Srbi pamte kao početak NATO agresije na tada suverenu zemlju SRJ.Poseban je to dan ne samo u istoriji Srbije, nego i u istoriji cijelog modernog svijeta. To je dan kada je otovreno poručeno, zakon nije u pravu, nego u topuzu. A znamo šta Vladika Njegoš kaže: “Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom.”
Mi u Republici Srpskoj taj smrad poznajemo i prepoznajemo mnogo duže od naših sunarodnika sa druge strane Drine. Smrdi po uranijumu od kojeg se djeca i danas razboljevaju, čisto da nas podsjeti sa kom smo imali posla. Ali slabo pamtimo.
Baš zbog tog maglovitog sjećanja na skore događaje uopšte me ne čudi da je sjećanje na NDH i njeno sistemsko brisanje Srba postalo nešto o čemu je nekulturno govoriti.
I zato nam se desi da na isti datum dobijemo poruku koja otvara pitanja odnosa moći i tretmana srpskih predstavnika u međunarodnom prostoru. Hapšenje gradonačelnika jednog od većih srpskih gradova u okviru jedne od zemalja članica NATO, zemlje čija istorija na Balkanu nosi teško i kontroverzno nasljeđe, ne može biti posmatrano kao izolovan incident. Ta zemlja je, pogađate Hrvatska.
U takvim trenucima, percepcija često govori glasnije od zvaničnih saopštenja. Pitanja se nameću sama, ali i odgovori, koje iz nekog razloga nije kulturno glasno izgovarati. Valjda su Srbi ti koji ne smiju govoriti o svome bolu, nepravdi i svojim žrtvama. Do te mjere su nam isprani mozgovi da čak i Srbi prozivaju Srbe na moral, ako se kaže nešto što ima oštru notu. A ja sam rekao ono što mislim – ćuteći na hapšenje Gradonačelnika Banjaluke u Hrvatskoj, mi sami sebe prijavljujemo za neke buduće jame ili bombe (mijenjaju se tehnike istrebljenja, ali cilj je isti). Ja to mislim i stojim iza toga.
Ovaj datum zato nije samo podsjetnik na jedan zlikovački događaj, već i na kontinuitet osjećaja nesigurnosti i nepovjerenja koji se obnavlja svakim novim sporom ili incidentom. Ali dobro, uvijek je bila ona: “Sila Boga ne moli!”, a pravo takvih jeste i biće u sili.
Autor: Mladen Tešanović