Postoji nešto krajnje suludo u tome da se Davor Dragičević naziva izdajnikom samo zato što godinama insistira na odgovoru na pitanje ko je ubio njegovog sina.
Davor je Srbin. Pravoslavac. Borac prve kategorije. Ratni vojni invalid. Čovjek koji nikada nije skrivao ni svoje porijeklo, ni vjeru, ni svoje učešće u Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Naprotiv, on se svojim učešćem u ratu i svojim saborcima neizmjerno ponosi.
To nisu stvari koje je počeo isticati juče, zbog politike. To je dio njegovog života. Zato je posebno besmisleno kada mu se danas lijepi etiketa „izdajnika“, kao da ljubav prema Republici Srpskoj, prema narodu, vjeri i saborcima automatski nestaje onoga trenutka kada čovjek postavi pitanje vlasti koje joj nije prijatno.
Može se neko slagati sa Davorovim političkim stavovima. Može kritikovati njegov način borbe. Može smatrati da je napravio političke greške. Sve je to legitimno. Ali nazivati izdajnikom Srbina, pravoslavca, borca prve kategorije i RVI-ja koji je svoju mladost proveo u odbrani ove zemlje, samo zato što traži pravdu za svoje dijete, nije patriotizam. To je političko etiketiranje.
A upravo njegovi saborci i iskustvo iz rata jedan su od dodatnih motiva zbog kojih je odlučio da uđe u politiku. Jer ako se borio za zemlju u ratu, sasvim je legitimno da se za ono što smatra njenim boljim putem bori i u miru.
Izdajnik nije onaj koji pita ko je ubio njegovo dijete. Izdaja bi bila pristati da se na takvo pitanje nikada ne dobije odgovor.
Video: https://www.instagram.com/reel/Db8dH64KXtC/?igsh=anJ5b2d2M3U5cmg4
Autor: Fredi