Postoji nešto duboko poremećeno u društvu u kojem pitanje „Ko je ubio Davida Dragičevića?“ može postati politički problem. Ne bi smjelo biti važno ko pita, niti bi smjelo biti važno kojoj stranci pripada taj koji pita. Nebitno je kakav politički stav ima, koga ne voli ili voli, kojem se Bogu moli. Važno je samo jedno: mlad čovjek je mrtav, a njegovi najbliži godinama traže odgovor na pitanje KO JE UBIO DAVIDA?
I zato je suludo govoriti o Davoru Dragičeviću kao o „remetilačkom faktoru“. On nije stvorio problem. Problem je postojao onog trenutka kada je David izgubio život. A ukoliko se nekome ne sviđa stil borbe izbezumljenog oca, samo neka na sekund uđe u Davorove cipele i shvatiće da se otac upokojenog sina ne osuđuje.
Pored toga imamo i one koji ne vide zašto se o tome govori nakon devet godina. Kao da protok vremena može zamijeniti istinu, a ne može. Šutnja nije rješenje, zaborav nije pravda i politička nelagoda nikada ne smije biti važnija od pitanja života i smrti.
Davor nekome može biti simpatičan ili antipatičan, baš kao i njegovi “stilovi borbe” i spremnost da ide do kraja, ali ponovo se moramo vratitit na “ulazak u njegove cipele”. Koliko bi se svako od nas i na koje načine borio za svoje dijete, a ako ne bi, da li je zavist onda to što nas udaljava od Davora!?
Društvo koje počne smatrati problemom čovjeka koji pita ko mu je ubio dijete, umjesto onoga ko je eventualno počinio zločin, onda problem više nije samo jedan neriješen slučaj. Onda je problem naše moralno rasuđivanje.
Normalno društvo ne pita: „Zašto Davor još uvijek govori?“ ili “Zašto je ušao u politiku!?”, normalno društvo pita ZAŠTO NE ZNAMO ODGOVOR!?
Video: https://youtube.com/shorts/qOMdXzwA6aI?si=BHOM66CdJfz9dWwC
Autor: Fredi