Mali broj ljudi ima sreću da radi posao koji istinski voli i u kojem uživa. Jedno je to što nismo na vrijeme otkrili svoje talente, a drugo što nismo imali priliku da dobijemo posao za koji smo se obrazovali. Međutim, naš najveći neprijatelj je lijenost i odsustvo želje da pomognemo i uslužimo drugog. Na to, možda, utiče i činjenica da se na radna mjesta često stiže „preko noći“, pa postajemo pokondireni bez pravog razloga.
Stepenice lijenosti počinju od malih nogu. Ako dijete oslobodimo svih kućnih obaveza, kako će se kasnije snaći u školi, na poslu, u vlastitoj porodici? Uvijek će čekati da neko drugi umjesto njega uradi nešto, jer nije na vrijeme steklo radne navike.
Drugi stepenik je nastavno osoblje. Zanemareno i pomalo degradirano, dijelom i sopstvenom zaslugom, ono je često nezadovoljno, a te se emocije prenose na učenike. Pored toga, izdvajaju se djeca „poznatih i zaslužnih“, čime se kod mališana izazivaju bunt i zrno zavisti.
Treći stepenik su roditelji i rodbina koji ponavljaju: „Uči, da ne radiš (da se ne patiš) kao ja!“ Kako zavoljeti posao kada je preporuka – „uči da ne radiš“? Ponekad se utiče i na izbor zvanja, uz opravdanje da je bolje plaćeno, a manje naporno.
Jedan od stepenika je i šef. Ako si dobar sa šefom, ogovaraš kolege uz kafu, privatno obaviš koji poslić za njega i uživaš popust u radnom vremenu. Još ako je šefu potrebna pomoć „da se snađe“, eto prilike za zabušavanje.
I tako se nižu stepenice.
Od razmaženih rijetko postaju radiše. Kada se između stepenica lijenosti ugrade odmorišta nezainteresovanosti i neljubaznosti, slika postaje potpuna. Osjećaj da više vrijedimo zamagli stvarnost. Ljubaznost ostaje rezervisana za poznanike ili poznate, a uslužnost se pokazuje samo iz koristoljublja.
Autor: BAKA