Kažu stari ljudi da svaka varoš ima svoju šumu. Neke su od drveća, a neke od ljudi. Banjalučka šuma nije počinjala tamo negdje, tamo gdje prestaju kuće i putevi, nego tamo gdje čovjek prestaje razlikovati vlastiti glas od glasa iz mraka. I gdje živi stara baaaaka.
Iznad Vrbasa, među maglama koje su ujutru guste kao kajmak, baaaakina je kuća, a u blizini živio je mladić koji nije imao ništa osim stare majke – izbjeglica. Od muke i gladi mladić je počeo da imitira stvarnost. Ubijedio je sebe da se sreća može pronaći ako dovoljno jako poželiš. Jedne noći, iz srca šume izašla je žena ljepša od sunčanog dana u Miločeru. Govorila je riječima od zlata, obećavala život bez rana i učinila da se preda mašti.
Samo je njegova stara majka Rabija vidjela ono što oči mladosti nisu mogle. Vidjela je da iza ljepote nema topline, iza osmijeha nema radosti, a iza obećanja nema ljubavi. Vidjela je da ta djevojka nema dušu djeteta, već baaaaake.
Govorila je majka, ali ko sluša majku. Izabrao je privid umjesto istine i odbacio ruke koje su ga cijeli život čuvale. Uhvatio se sise tvrde, umjesto one koja ga je dojila (što možda i nije čudno). Majka je patila.
Tada se iz dubine šume pojavio gospodar djevočine duše – baaaaaka. Baka može sve, a traži malo, traži ono nevidljivo. Ponudila je majci ono što bi svaki čovjek poželio. Ponudila joj je da vrati izgubljene godine, da izbriše bol, da ponovo bude mlada, a kao bonus nagradu rekla joj je: “Još ću ti učiniti da zaboraviš onog svoga lijenog konja koji ti džigericu jede.”
Zvučalo je primamljivo i opis sina bio je zaista istinit, ali majka je znala da je to njen konj, od kobile rijetko nastaju tigrovi, i odbila je.
U tom trenutku šuma je zadrhtala. Čini se razbiše, a baaaaaka i djevojka mlada ispariše kao dim kohibe u Ricu.
Vrativši se kuči, majka je zatekla sina u sobi. Bio je tužan, ali se obradovao vidjevši majku. “Bar si mi ti ostala.” – rekao je sa pokislim osmijehom.
“Jedi govna!” – rekla je majka.
Autor: Mladen Tešanović
Inspirisano “Striborovom šumom” Ivane Brlić-Mažuranić