Banjaluka je postala carstvo razvoda, kokaina, svakodnevnog opijanja, dugova i frustracija koje čovjek, umjesto da rješava, zatrpava novim slojevima sopstvenog propadanja. Grad u kojem se nazdravlja propalim brakovima, izgubljenim godinama i životima koji su odavno prestali ličiti na ono što su njihovi vlasnici zamišljali.
Vino je postalo utjeha, kokain sredstvo za povratak izgubljene snage, a noć pokušaj da se dokaže kako još ništa nije gotovo. Do jutra se ponovo postaje ono što se bilo i prethodnog dana: umorni, nezadovoljni ljudi koji nemaju snage da promijene život, ali imaju dovoljno razloga da pobjegnu od njega.
Dugovi više nisu samo ekonomska kategorija. Duguje se bankama, prijateljima, porodici, bivšim supružnicima, a najviše samom sebi. Dugovi rađaju strah, strah rađa laž, a laž potrebu za novim bijegom.
Razvodi su postali nova biografija. Partneri se mijenjaju, djeca putuju između dva doma, a odrasli se ponašaju kao da su tek izašli iz srednje škole. Svaka nova veza obećava novi početak, svaka avantura dokazuje da su još poželjni, a svaki raskid potvrđuje da su ponovo izabrali pogrešno. Malo ko se pita zašto se isti život ponavlja sa različitim ljudima.
Posebno su zanimljivi ljudi koji su odavno prešli godine mladosti, ali odbijaju da odrastu. Imaju odraslu djecu, poneki i unuke, ali i dalje žive kao tinejdžeri. Traže potvrdu u tuđim pogledima, krevetima i novim provodima, negirajući činjenicu da vrijeme prolazi.
Ne plaši njih starost. Plaši ih suočavanje sa životom.
U takvom svijetu kokain postaje simbol društva koje više nema strpljenja za stvarnost. Sve mora biti brzo, intenzivno i glasno jer čovjek više ne podnosi tišinu u kojoj bi mogao čuti samog sebe.
Za stolom su svi pametni, svi su mogli više i svi su zaslužili bolje. Uvijek je neko drugi kriv. Niko nije izdao sebe, niko nije pogriješio. Samo se život nekako oteo kontroli.
Stvarnost na kraju uvijek donosi račun.
Autor: Laki Džo

