Izabrala sam nedjelju za šetnju uz Vrbas. Početak je maja kad je rijeka još nekog normalnog toka i zaista plijeni ljepotom ( sa izuzetkom ušća Crkvene ). Prorijeđena stabla ne zadržavaju više zadah kanalizacije. Tako je tužno da ćemo imati šetališta kojima se neće moći šetati od smrada.
Omiljeni dio su mi bile klupe ispod Mujine ćevabdžinice. Danas su gole i usamljene jer nema ni jednog stabla da napravi hlad. Ranije nisi mogao naći mjesto za doručak. Pusto i neprepoznatljivo. Priznajem, teško podnosim promjene kad se narušava prirodna ravnoteža. Nekako se olako odlučuje o promjenama „na bolje“.
Zanima me samo kako niko ne uhvati nijedno bacanje šporeta ( i sličnog otpada ) u rijeku. Više smo privučeni natpisom šta je neka poznata osoba jela i obukla nego što nam znači naša okolina. Danas, kad i djeca imaju telefone, nestvarno je da nam promiču tako krupne i važne stvari.
Usput, voljela bih čuti kako ćemo imati bagremovog meda ( za imunitet, pluća, …) ako ga uništimo kao korov. Neće biti da treba da se njegova stabla uništavaju oko rijeka kad služe za borbu protiv erozije.
Završeno košenje trave, ali nije pokupljena. Polen je rasijan da se nećemo povratiti do novog košenja, pa onda ispočetka. Taman će stići lipa da se pojača efekat. Pokošeno je tamo gdje nema stabala, a oko stabala je opalo lišće koje se ne kupi godinama pa trava ne može ni da nikne.
Prošle sedmice sam prošetala između zgrada. Čovjek sa motorkom prosječne visine zaskače se da podreže niže grane. Ne znam da li je stanar ili radnik . Zvuk motorke mi je odsjekao noge. Pomisao da će sjeći stabla natjerao me u trk da provjerim, pa sam vidjela posječene grane. Grmovi su i dalje bezoblični bez urednosti i sumnjivog sadržaja. Starčevica nije najveće naselje u gradu već selo iznad Rebrovca.
Autor: BAKA