Nevjerovatno je da od 2007. godine u sistemu nije organizovan redovan sistematski ljekarski pregled policijskih službenika. Govorimo o ljudima koji rade pod konstantnim stresom, nose oružje, intervenišu u kriznim situacijama i svakodnevno su izloženi ozbiljnom psihičkom i fizičkom opterećenju.
Na moje prijave odgovor je bio jednostavan: „nema para u budžetu“.
Istovremeno, sredstva se pronalaze za sporedne strukture, administrativna proširenja i druge projekte, dok se osnovna zaštita zdravlja i života policajaca zanemaruje.
Prije samo nekoliko dana još jedan kolega policijski službenik iznenada je preminuo. To je bolna činjenica koja dodatno otvara pitanje o kojem govorim već godinu dana: nema sistematskih pregleda, nema prevencije, nema ozbiljnog praćenja zdravstvenog stanja službenika.
Najčešći uzrok iznenadnih smrti u službi su srčani problemi. Upravo takva oboljenja se u velikom broju slučajeva mogu otkriti na vrijeme — redovnim kardiološkim i opštim ljekarskim pregledima, koji bi morali biti obavezni u sistemu kakav je policijski. Zakon poznaje obavezu zaštite zdravlja zaposlenih. U praksi, u MUP-u te obaveze nema.
A da ne govorimo o ozbiljnim psihološkim problemima sa kojima se pojedinci u sistemu suočavaju. Dugotrajan stres, pritisci, neriješeni konflikti i izostanak institucionalne podrške ostavljaju posljedice. Kada nema redovnih psiholoških procjena, savjetovališta i preventivnih programa, problemi ne nestaju — oni se potiskuju.
Takvo stanje se često ispolji u drugim segmentima života: kroz teške oblike psihičkog sloma, kroz samoubistva, alkoholizam, porodično nasilje ili druge destruktivne obrasce ponašanja. To nisu samo lične tragedije. To su pokazatelji sistemskog propusta.
Postavlja se pitanje: da li bi redovni ljekarski pregledi, obavezne psihološke procjene i pravovremena institucionalna reakcija mogli spriječiti pojedine tragedije?
Možda bi.
Možda ne bi.
Ali ignorisanje tog pitanja nije rješenje.
Posebno zabrinjava što po ovom pitanju ćuti i sindikat MUP-a. Sindikat koji bi morao biti prvi glas zaštite službenika, ne otvara javno pitanje sistemske prevencije i zdravstvene zaštite.
Na moju prijavu Tužilaštvu dobio sam šturo obrazloženje da nema elemenata krivičnog djela, uz implicitno objašnjenje da je razlog neorganizovanja pregleda — nedostatak budžetskih sredstava.
Da li je nedostatak sredstava opravdanje za izostanak zakonske obaveze zaštite zdravlja?
Zapita li se MUP, ali i sindikat, zbog čega je povećan procenat smrtnosti u službi?
Smije li sistem izaći pred javnost sa podacima koliko je policijskih službenika preminulo tokom službe u posljednjih deset ili petnaest godina?
Transparentnost ne bi smjela biti prijetnja. Ona bi trebala biti prvi korak ka odgovornosti.
Jer policajci nisu potrošna roba sistema.
Oni su ljudi čije zdravlje i život moraju biti prioritet, a ne trošak koji se odlaže do prve tragedije.
Autor: Vladimir Vidović