Vrijeme praznika, koje kod nas na Balkanu, Srba pogotovo, traje od Svetoga Nikole do Svetoga Jovana (33 dana), vrlo je izazovno i to na različite načine.U poslovnom smislu ne dešava se ništa ako niste ugostitelj, taksista, zabavljač ili prodavac robe široke potrošnje. Sve drugo staje i to u periodu u kojem se novca namoći ne može. Grad “gori”, te je neizbježno da se u određenoj mjeri i vi “zapalite”, jer atmosfera “ljuljaj, zabavljaj, čega nema nabavljaj” ne prestaje. Kao izborna kampanja o vlastitom trošku. Jedan broj pravoslavaca, koji poste Božićni post, uspiju da se spasu od decembra, ali onda sve nadoknade u “svetom januaru”. I duplo postradaju kako bi nadoknadili sve propuštene čari raskalašnog i 11 mjeseci čekanog decembra. Takvih je ipak mali broj, a za veliku većinu stanovnika Balkana, pa i moje Banjaluke, međunarodna Nova godina je centralni događaj u tom jednom zaokretu naše planete oko Sunca. Ako se uopšte okreće.
E sad, ne bi bio problem da je taj centralni događaj samo jedan dan, jedan dan se i pod vodom može biti, ali nije, jer se mi svojski potrudimo da ga baš zdušno dočekamo i ispratimo. Kako rekoh, to su 33 dana. 33 prilike za “opravdano” slavlje, nerad, opijanje, sređivanje, šoping, putovanje i jedno vrlo izazovno i nemilosrdno iživljavanje nad svojim novčanikom, vremenom, zdravljem i bližnjima. Zašto? Iz istog razoga zbog kojeg pas liže svoja muda – može mu se. A da li nam se može!? Odgovor na to baš leži u ovoj nepopularnoj, ali svima poznatoj imenici iz naslova. “Mrtvi” februar najbolji je pokazatelj da je naša strast, želja i takmičarski duh u igri slavlja daleko iznad naših mogućnosti. Kupovina dopamina novcem uvijek je opasna, a ako se za njega da zadnja marka, onda vas očekuje vrijeme i bez novca i bez dopamina. Vrlo nezgodno.
Pored toga, pošteni i nadasve edukativni Holivud naučio nas je da je vrijeme praznika vrijeme za porodicu, ljubav, nježnost, ali na jedan potpuno nakaradan način. Ta vrsta sreće i zanesenosti postoji samo na filmu i nedostižna je. Baš onoliko koliko i seksualni odnos koji vidimo na Brejzersu. Svaki trud da se dostigne jedno od ovo dvoje pravi stres, nezadovoljstvo, frustraciju, tugu, svađu, raspravu, uvrede, raskide, razvode, nasilja… Život nije, niti treba biti Holivud. Ni jedan dan, a pogotovo ne 33.
A i kada bi sve moglo da se sija kao jednobojne jelke banjalučkuh novo-domaćica i kada bi svako imao finansijsku mogućnost da proživi praznike iz snova, postoje neki objektivni faktori koji to ne dozvoljavaju. Ljudi umiru u svakom od ova 33 dana. Razboljevaju se, ostaju bez bližnjih, bez posla, bez partnera. Plaču, boje se, povrjeđuju, pate, bivaju nesretni, tužni, depresivni, anksiozni, ranjivi, a vjerovatno ste i vi nekada bili. Ja jesam. Te emocije ili sjećanje na njih trebalo bi da nam da odgovornost da i u sreći i veselju budemo dostojanstveni, čestiti, obazrivi i osjetljivi na druge, te da fokus našeg slavlja ne budemo mi, već naši bližnji.
Nije nemoguće, ali traži promjenu rezona i traži ljubav. Ljubav koja donosi dopamin i to dopamin koji ne prolazi. Samo jednom treba reći – od sad ću drugačije. I nema više (post)praznične depresije.
Autor: Mladen Tešanović