Naš dragi gradski oci su, pored brojnih obećanja i projekata koje su započeli i završili, takođe na sva zvona, “urbi et orbi”, svečano najavili i saobraćajnu (kontra)revoluciju.
Da li je neko to na svoju ruku ostvarivao dječačke maštarije, da li je slušao stručnjake iz večernjih škola ili nešto treće – biće da su se malo previše zadali u svojoj namjeri.
Od najveće i najrasterećenije ulice u gradu napravljena je jednosmjerna (ma bravo, genijalci), u namjeri da se rasterete saobraćajne gužve. Sve je to začinjeno umjetnički oblikovanim kružnim tokovima gdje god se našlo zgodno mjesto, sa po tri pješačka prelaza na dva metra od istog.
Ima smisla kao izvoz svinjskih kobasica i rakije u Saudijsku Arabiju.
O revolucionarnom i jedinstvenom kružnom toku na Bulevaru, koji po sredini reguliše semafor, ne treba trošiti riječi.
Ovakvim revolucionarnim idejama i genijalnim neimarskim potezima nastale su po sporednim ulicama paklene gužve i zakrčenja da nam i Kairo pozavidi. U poslijepodnevnom špicu, na oba tranzita, nastaje takav egzodus stanovništva da bi se i sam Mojsije zamislio šta mu to sve treba i otišao da se izvini faraonu.
Na sve to treba dodati konstantne saobraćajne udese na kružnim tokovima i raskrsnicama, koje stvaraju dodatni krkljanac i koji ne mogu (ili ne žele) da ispeglaju naši narodni saobraćajci – kao da su išli na praksu kod narednika Krušoa i ekipe žandara iz Sen Tropea.
Uz saobraćajni haos i bezbrojne zakrpljene plehove na četiri točka idu bezobrazni vlasnici istih i problemi sa parkingom. Taj haos su na svojoj koži itekako osjetili stanari Centra, pored gradskog parka Petar Kočić, u svom „najboljem“ sjaju.
Prethodna gradska uprava je na molbe stanara da im se riješi problem divljeg parkinga ispred kućnih vrata i garaža reagovala genijalno – dvorište zgrada je prekršteno u kolovoz, obilježena su parking-mjesta po rubovima i instalirani su naplatni uređaji.
Ima li išta ljepše nego kada prije izlaska iz zgrade prvo promoliš glavu, gledaš lijevo-desno i, ako ništa ne juri prema tebi, tek onda kročiš napolje – kao u Berlinu početkom maja 1945. godine.
Ujutro otvoriš prozor i zapljusne te urbani miris izduvnih gasova, umjesto ruralnih i zaostalih mirisa lipe. Veš koji su vrijedne domaćice izvješale na štrik dobije specifičnu aromu i patinu naftne industrije…
Ruku na srce, parking-služba je radila svoj posao. Bahati vozači su dobijali „kandžu“, oni drčniji su po svoje limene ljubimce išli u depo na Rakovačkim barama, a saobraćajna policija je često dežurala i ispisivala čestitke nesavjesnima.
Treba biti pošten pa reći da su službe ipak radile svoj posao, koliko-toliko, i da je bilo nekakvog reda… valjda.
Autor: Velimir Cinik