Stari austrougarski ljetnikovac, omeđen šumom i rijekom, čuva tajne generacija. Šuma je rukom sađena, pregledna i zaboravljena od ljudi. Rijeka je tiha, razlivena, a jedan uski dovod puni mali bazen u dvorištu. Kasna je jesen i sve je pusto. Opalo lišće ispod stabala napravilo je hrpice koje će dočekati proljeće, a na bazenu plivaju listovi dok ne otežaju i završe na dnu. Dimnjaci žalosno samuju na krovu pored stisnutih čuvarkuća. Škripe vrata prastare ograde pod nejakom rukom.
Ana otvara vrata i sa sjetom prelazi pogledom po dvorištu. Još ljetos je sve bilo drugačije dok je baka bila živa. Osvrće se preko ramena i rukom poziva djevojčicu da izađe iz auta. Nina odmjerava lokvu i mudro je zaobilazi. Pridružuje se majci i znatiželjno gleda okolinu. Nigdje nikog, samo poneka ptica javi se sa golih grana.
Dvije djevojke, držeći se za ruke, idu ka stepeništu ljetnikovca. Stubovi koji pridržavaju balkon oronulo čekaju obnovu godinama. Sa tog balkona, sjećala se Ana, mogla je dočekati svaki auto, gledati kupače na bazenu i bilježiti slike koje će kasnije prenositi na platno. Tu je započela njena ljubav prema slikarstvu i nije ju napuštala, ni kad su bila loša vremena — a bilo ih je u talasima.
Izvadila je ključ i otključala ulazna vrata. Zapuhnuo ih je ustajali zrak, pomiješan sa mirisom tamjana u tragovima. Sve je bilo baš kako je pamtila. Tu su stari kredenac u kompletu sa divanom i stolom sa stolicama te fotografije rođaka u ramovima po zidovima. Na čas se prepustila miru i sjećanjima, dok je Nina nije podsjetila da je hladno. Prišla je peći na drva i pronašla sve da upali vatru, a onda je otvorila prozore da prozrači i dogovori se s Ninom da ostane u kući dok ona donese njihove stvari. Dan je bio kraći, pa nije željela tumarati po mraku. Ana se nadala da je postupila ispravno kad je napustila muža, odvodeći Ninu i ostavljajući mu vrijeme da razmisli o njihovom braku.
U nekoliko navrata prenijela je zajedničke stvari i hranu koju je pripremila. Kuhinja se već lijepo ugrijala, a Nina je izvadila svoje sveske “Mozgalice” i uživala rješavajući ih. Kako je malo potrebno djeci da se prilagode na nove uslove! Kad bi tako mogli i odrasli, bilo bi sve jednostavnije. Ana je odlučila da ne koristi spavaće sobe u kojima nema grijanja, već dnevnu sobu, koja je vratima bila povezana s kuhinjom. Nije očekivala posjete, pa će im taj prostor biti dovoljan za život. Još je ostalo da prenese svoja platna, boje i ostali pribor i izabere gdje da ih smjesti. Ljetna kuhinja bila je jedini izbor, jer je tu bila peć na drva koju će moći koristiti i za kuvanje, ako zatreba. Planirala je da ručaju u obližnjem motelu, ali za potrebe uvijek bi mogla nešto spremiti, jer je bila dobar kuvar — bakina ljetna škola.
Kad je sve završila, napravila je Nini kakao, a sebi kavu. Gledala je svoju mezimicu i pitala se kako nije primjećivala da je muž izgubio kompas stvarnosti. Pošto je ona ostvarila karijeru još kao studentica, nije primjećivala njegovu ljubomoru na uspjeh, jer se i sam borio na svom polju stvaranja. Upoznali su se na književnoj večeri posvećenoj njegovoj knjizi kratkih priča. On je bio profesor u srednjoj školi, ali nikad nije odustao od sna da napiše roman. Ona ga je od srca podržavala, ali njihovim vjenčanjem Janko je ispustio svoje ambicije i postao ženin pratilac na izložbama.
Kad je stigla Nina, nije se snašao u ulozi oca. Ana mu je poklanjala tek ostatak dana poslije brige oko Nine, a njemu je trebalo više. Janko je bio zgodan, plavook pisac i pomalo glumac. Od puberteta koristio je talenat da osvoji djevojke, recitujući svoje i tuđe stihove. Čitao je puno, lako pamtio i uživao da se nametne u društvu. Momci su ga malo kinjili da je „seka-Persa“, ali morali su skinuti kapu pred njegovom lakoćom mijenjanja cura. Kad mu je izašla knjiga s kratkim pričama, bio je zaposlen i uspješan, ali sam. Na književnoj večeri upoznao je Anu, studenticu Likovne akademije koja ga je osvojila. Već je imala prve izložbe, a bila je jednostavna i nesvjesna uspjeha. Nije mu pridavala značaj, jer je slikanje bilo njena lična karta. Kad su se vjenčali, on je preuzeo organizaciju svega da joj ostavi što više vremena za rad. Međutim, Ana je željela kuću, djecu i sve ostalo. Nije je razumio. Kad je bila na korak do većeg uspjeha, bila je trudna i presrećna. Samo je kuvala i namještala dječiju sobu. Izlazili su u pozorište, na zabave, šetali mnoga popodneva, ali poslije poroda se nešto ispriječilo između njih.
Ani je slikanje bilo u drugom planu i on se okrenuo poslu. Bio je ljut na Anu što ga zapostavlja i veoma mu je godila pažnja učenica. Podsjetila ga je na mladost, na ono vrijeme kad je bio glavni recitujući ili čitajući svoje priče.
Rođenje kćerke vratilo ga je sebi. Odlučio je da počne s nastavkom priprema za svoj roman. Kad nije bio na poslu ili u kući, bio je u biblioteci. Istraživao bi satima iz istorijskih knjiga koje nije mogao iznajmiti. Ana je bila srećna što se vratio pisanju i nije joj smetalo da preuzme svu brigu oko Nine. Uživala je u majčinstvu. U biblioteci se sretao i sa svojim đacima. Uglavnom bi razmijenili pozdrave i svako se okretao svom poslu. No, bilo je i maturantkinja koje su skretale pažnju na sebe. Nije to smatrao ničim čudnim, jer je i on s osamnaest mislio da dodiruje plafon zrelosti.
Kad su proslavili Nininu drugu godinu, stvari su se okrenule. Janko je objavio roman “Nestajanje”, dobro prihvaćen od kritike, a Ana je bila u ulozi podrške. Janko je uzletio u nepoznate visine. Za to vrijeme Ana je slikala neumorno, ne zamarajući muža serijom Nininih slika. Uz pomoć starih prijatelja s akademije radila je izložbu “Djetinjstvo”. Janko je to dočekao kao izdaju.
Utjeha su mu bile učenice koje su mu podizale samopouzdanje svojom nametljivošću. Počeo je pažljivo birati garderobu, prihvatati razgovore s njima u prolazu i izlaziti u kafiće gdje one izlaze. Nijednu nije izdvojio, jer samo je jedna Ana, ali mu je prijalo to nadmetanje. Hranio je svoj ego ne razmišljajući da može povrijediti te djevojke i Anu. Kad su mu kolege ukazale na zloupotrebu položaja, on ih je s visine optuživao da su ljubomorni. A onda se iz te grupe izdvojila jedna djevojka. Bila je slobodnija od drugih i posesivna, tražila je njegovu pažnju samo za sebe. Počela ga je pratiti van nastave — ispred zgrade, u parku kad je šetao s Ninom, u biblioteci. Pokušao je razgovarati s njom, da je urazumi, ali njena zaljubljenost bila je zaluđenost. Već se vidjela u ulozi njegove žene. Zaplitao se sve više i nije mu bilo pomoći.
Kad je Ana dobila pismo nepoznate žene u kojem ju moli da napusti muža, osjetila je nemir. Kad je pročitala da ju već duže vara, trebalo joj je vrijeme i prostor da o tome razmisli. Nije htjela suočavanje prije nego što se pripremi. Bez razmišljanja je na brzinu zapakovala dječije i svoje stvari, pribor za slikanje i pored pisma ostavila poruku: “Na odmoru smo, ne traži nas!” Bakina kuća imala je sve uslove za bijeg. Po danu se igrala s Ninom i slikala, a uveče razmišljala o Janku i braku. Nije se htjela javljati na telefon, ali mu je slala slike Nine u prirodi da ne otkrije gdje su.
Janko je s vrata znao da nešto nije u redu. Razbacana obuća i igračke usporile su mu kretanje. Otvorene ladice i vrata ukazivale su na žurbu. Jurio je kroz stan zbunjeno dok nije stigao do spavaće sobe i vidio pismo ostavljeno na noćnom stoliću. Počitavši poruku od Ane, sjeo je da je pročita. Nije mogao vjerovati da je neko sposoban za takve laži i podlosti. Prvo je htio da udavi djevojčicu koja je napisala pismo, a onda Anu što je povjerovala u laži. Odmah ju je pozvao, ali broj je bio zauzet. Odsutno je spremao stan i razmišljao kako da dovede stvari u red. Moralo je biti uvjerljivo.
Kajao se što nije poslušao kolege kad su ga upozoravale na ponašanje prema učenicama, ali ne vrijedi kukati nad prosutim mlijekom. Odlučio je ignorisati sva obraćanja koja se ne tiču nastave, a spletkašici neće pokazati da zna za pismo. To će joj biti dovoljno da shvati da nije uspjela. Dani su se sveli na korake kuća–posao, jer se nadao Aninom pozivu. Kad je prošla prva sedmica, samo sa Nininim slikama znao je da mora smisliti nešto što će ih namamiti kući. Uradiće nešto što najbolje zna — pisaće. Napisao je prvo pismo, a poslije još jedne sedmice ćutanja imao je sedam pisama koja nije poslao. Uzaludan trud. Mučio se da ne pozove rodbinu i traži pomoć, jer je bio siguran da se Ana nije nikom povjerila.
Čitajući redovno objave na stranicama časopisa “Strane”, shvatio je kako će prenijeti poruku Ani, a da se ne čuju telefonom. Napisaće pjesmu i objaviti, a ona će je pronaći i pročitati. Trebala mu je samo pomisao da će ga zaista napustiti i stihovi su izvirali iz duše. Napisao je pjesmu, “Ani, s ljubavlju”, i poslao. Prošla je još jedna sedmica nestrpljenja.
Ani i Nini prva sedmica bila je zanimljiva. Sve je bilo novo, a Nina se lako zabavljala istražujući okolinu. Odlasci do motela i nabavka imali su zanimljivost u početku. Druge sedmice počela su Ninina zapitkivanja o tati. Isčekivala bi ga na prozoru, tražila telefon da ga čuje ili da gleda slike. Ana joj je pričala da tata radi, a one odmaraju, ali to je bila slaba vajda. Nina je htjela kući.
Treća sedmica bila je nepodnošljiva. Kiša im nije dopuštala izlaske. Bile su u kući same i Ana se zabrinula da je bijeg bio pogrešan potez. Odlučila je da se vrati u nedjelju i suoči s Jankom.
Osvanula je nedjelja s nagovještajem prvih pahulja. Ana se pakovala prethodnu večer, pa je skuvala kakao i kavu po navici za obje. Dok je Nina pričala lutki kako idu kući, Ana je po navici otvorila “Strane” da pregleda naslove. Čim je ugledala naziv pjesme “Ani, s ljubavlju”, znala je da je od Janka. Čitala je stihove i naduvala se kao balon od ponosa i ljepote. Ljubavni stihovi svjedočili su ono što je ona slutila, ali je poklekla iskušenju. Ana je radosno zagrlila kćerku i rekla da je vrijeme da krenu kući, jer je tata sigurno nestrpljiv da ih vidi.
Autor: Gordana Tešanović