Rad sa strankama je oduvijek bio glavni nosilac osobina neke firme. Bile su obuke pripravnika o ponašanju, izgledu (uniformi) i obraćanju stranci. Najvažnija je bila efikasnost i ljubaznost.
Jedna od zaboravljenih osobina je bila uslužnost. Postoji to i danas, na pr. u poštama i „Sobi 16“. Sve pohvale organizaciji, ali oni su kap u moru bankara, dobrim dijelom trgovaca i zdravstvenih radnika.
Ako se niste upoznali sa radom bankomata ili trebate uslugu zbog koje morate ući u banku, onda ste osuđeni na strpljenje ili opciju „zabavi se sam“ u banci. Možete ponijeti knjigu, ako ne volite čitati na telefonu. Od trenutka kad uzmete svoj broj, čekaćete — ohoho. Gledaćete kako mnogi odustaju za drugi put, slušaćete nezadovoljstvo drugih, ali to ništa neće uticati na radnike banke. Oni će uredno zivkati na službeni, pa na privatni telefon, ustajati da nešto odlažu, ćaskati sa kolegama, slagati novac, kao da se takmiče ko će manje primiti stranaka.
A današnji trgovci?
Da li su umorni ili nezainteresovani?
Da li su ljuti na sebe ili na društvo što sa diplomama privatnih fakulteta moraju raditi kao prodavači?
Važno je da otaljavaju radni dan, bez želje da udovolje kupcu, gazdi ili sebi. Pitam se, čemu služe kase u marketima za kojima nema blagajnika, pogotovo kad je „špica“?
„Stara škola“ trgovaca je ostala u prodavnicama Tržnice. Osoblje je zainteresovano da ugodi kupcu, a često ga i preduhitri ponudom.
O zdravstvenim radnicima bi se moglo pisati satima, ali ne smijem. No, moglo bi se reći da bi mnogi trebali poduku na privatnim klinikama, jer su nezainteresovani za pacijente koji ih plaćaju.
Ne vjerujem da će se nešto uskoro promijeniti, jer mi gunđamo, žalimo se bezuspješno i na krivim mjestima. Oni koji bi to trebali riješiti sjede u foteljama i radnici im na noge donose ono što trebaju. Ne stoje oni u redovima, čak ni u drugim firmama. Fotelja im obezbjeđuje termine.
Autor: BAKA